Ne kažem da se ne sme osetiti slabost, kriza, emocija, usamljenost, izgubljenost... nismo mašine... nego treba biti JAK u tome, u toj situaciji, čvrst, odlučan, znaš (valjda?) zašto si tu gde jesi, šta ti je cilj i vidiš kako ga ostvaruješ. Imaš motivaciju, inspiraciju, želju. Znaš zašto žrtvuješ to što žrtvuješ i šta na kraju imaš od toga.
Nije muškarac onaj ko se krije iza mame kad se suoči sa svojim slabostima. Jeste ljudsko biće, jeste osećajan, jeste ima i dušu i srce i bla ovo bla ono, ali... to nije odrastao muškarac. Nezreo je i nesposoban.
U tim godinama treba jednom rukom da seče drva, projektuje i pravi brodove, dok drugom grli voljenu ženu (simbolično se izražavam... bar ovaj deo sa pravljenjem broda jednom rukom
), a ne da mu mama pere gaće, dok se on pravda pričom kako je na brodu moderno ropstvo, surovi kapitalizam, žutaći ovo, Indijci ono, šefovi ovakvi, ljudi onakvi... Brate, šta si ti, šećerna vuna?
Većini takvih je "snaga" u alkoholu... al' to je sad neka treća priča o nezrelim muškarcima, i ove je dosta.