Show Posts
1
Život poslije broda / Na "kopnu" sam tri godine, i nisam se najbolje snašao
« on: 24/February/2013 »
Zanimljivo tema, dok sam radio na brodu imao sam neopisivu želju da budem kući, ljeto, Vrbas, izlasci, svirke, cice... A kad sam kući onda sam tužan jer mi nedostaju ljudi, posao (zaista sam volio taj posao) i PLATA 
Međutim, tu agoniju sam morao prekidati, poslije 7 godina rada okrenem se i pogledam iza sebe, vidim da nemam ništa (ni žene, ni djece, ni para), a vrijeme prolazi. Zadnju godinu rada na brodu vidim da neće mi platu povisiti (kao purser tri godine sam imao 1000evra mjesečno+10% od prodatih kreveta na brodu, najviše sam mogao zaraditi 1300evra, dok su Grci na istoj poziciji imali 4500e+10%), da je posada postala loša (Filipinci, Egipćani, Albanci), menadžment kompanije se promijenio (došli su ljudi kojima je zadatak bio da povećaju produktivnost, a desilo se suprotno, firma je "propala" - spajanje sa nekim Turcima, a da recesija nije uticala).
Na "kopnu" sam tri godine, i nisam se najbolje snašao, nemam naviku da stvari otaljavam i da se laktam sa "fakultetski obrazovanim seljačinama". POkušavam da prenosim pozitivna iskustva u radu sa ljudima, prije svega profesionalni odnos prema ljudima (po zanimanju sam diplomirani socijalni radnik), međutim, moje kolege uopšte nemaju crte profesionalnosti (uvažavanje ljudi, traženje rješenja problema), kod njih se sve svodi na tračanje, amaterizam, nihilisanje.
Sad sam trenutno nezaposlen, očekujem dijete, posla u struci nema, para nemam. Razmišljam da se reaktiviram, kontaktirao sam tu novoosnovanu firmu, ponudili su mi 400evra + 10%, iskreno to mi je premalo, korisniji sam kod kuće da čuvam dijete, nego da trpim stres i k****ne.
Poslije svih ovih godina, tvrdim da jedini motiv rada na brodovima su pare + dobar osjećaj u organizacionom smislu (znaš šta radiš, kad radiš, kad si slobodan, lijep enterijer, upoznaješ nove ljude, mijenjaš nekoliko zemalja u toku dana). Ono što je loše, a to ne vidiš:
- 24 sata vezan za radno mjesto (dostupan si stalno)
- u kontejneru si najmanje 20 sati dnevno
- jedna noga ti je u grobu
- strašan stres
Međutim, tu agoniju sam morao prekidati, poslije 7 godina rada okrenem se i pogledam iza sebe, vidim da nemam ništa (ni žene, ni djece, ni para), a vrijeme prolazi. Zadnju godinu rada na brodu vidim da neće mi platu povisiti (kao purser tri godine sam imao 1000evra mjesečno+10% od prodatih kreveta na brodu, najviše sam mogao zaraditi 1300evra, dok su Grci na istoj poziciji imali 4500e+10%), da je posada postala loša (Filipinci, Egipćani, Albanci), menadžment kompanije se promijenio (došli su ljudi kojima je zadatak bio da povećaju produktivnost, a desilo se suprotno, firma je "propala" - spajanje sa nekim Turcima, a da recesija nije uticala).
Na "kopnu" sam tri godine, i nisam se najbolje snašao, nemam naviku da stvari otaljavam i da se laktam sa "fakultetski obrazovanim seljačinama". POkušavam da prenosim pozitivna iskustva u radu sa ljudima, prije svega profesionalni odnos prema ljudima (po zanimanju sam diplomirani socijalni radnik), međutim, moje kolege uopšte nemaju crte profesionalnosti (uvažavanje ljudi, traženje rješenja problema), kod njih se sve svodi na tračanje, amaterizam, nihilisanje.
Sad sam trenutno nezaposlen, očekujem dijete, posla u struci nema, para nemam. Razmišljam da se reaktiviram, kontaktirao sam tu novoosnovanu firmu, ponudili su mi 400evra + 10%, iskreno to mi je premalo, korisniji sam kod kuće da čuvam dijete, nego da trpim stres i k****ne.
Poslije svih ovih godina, tvrdim da jedini motiv rada na brodovima su pare + dobar osjećaj u organizacionom smislu (znaš šta radiš, kad radiš, kad si slobodan, lijep enterijer, upoznaješ nove ljude, mijenjaš nekoliko zemalja u toku dana). Ono što je loše, a to ne vidiš:
- 24 sata vezan za radno mjesto (dostupan si stalno)
- u kontejneru si najmanje 20 sati dnevno
- jedna noga ti je u grobu
- strašan stres
