1
Price Veterana ~ Cruise Ship Job Veterans / 5 godina - od nichega do nechega
« on: 09/November/2018 »
Nikad nisam umeo dobro da pishem, pogotovu ne o sebi. Sve jedno, evo pokushaja pa kud puklo.
Razlog zbog kojeg pishem sve ovo je da ohrabrim ljude koji ne vide izlaz a jako im je potreban. Rodjen sam u Beogradu gde sam ziveo ceo svoj zivot pre odlaska na brod. Zavrshio sam srednju gradjevisku shkolu, fakultet nikad nije bila opcija za mene iz razloga shto niti ja niti moja prodica nije mogla to finansiski da izdrzi. Kad kazem nije mogla finansiski da izdrzi hocu da kazem da nismo imali prebijene pare. Krpili smo kraj sa krajem i ziveli od danas do sutra. Svu odecu i obucu koju sam imao je uglavnom bila vec nechija prethodno. Kao porodica koja je bila u dugovima do gushe radio sam bilo koji posao.
Radio sam kao nocni chuvar u zatvorenoj fabrici gde mi je glavni posao bio da jurim ljude koji bi krali staro gvozdje, radio sam kao ispomoc jednom invalidu koji nije mogao da se krece, prenoseci ga sa kreveta u stolicu i iz sobe u sobu, radio sam selidbe, radio sam postavljanje bina, osvetljenja i ozvuchenja, radio sam kao paker u par fabrika, chak sam zavrshio josh jednu srednju shkolu (politehichku za plemenite metale) i istovremeno radio u jednoj zlatari za bakshish da bih ispekao zanat. Pokushavao sam svashta samo da se izvuchem iz govana.
Razmishljao sam o brodov i fantazirao kako bi bilo lepo otici, no to nije bila opcija jer sam imao verenicu iz beograda koju sam jako voleo. Bilo kako bilo idalje sam se trudio i radio shta sam stigao, chinjenica je bila da ni jedan posao koji sam radio nije bio dovoljno placen da reshi mene i moju porodicu problema. U to vreme nisam sanjao velike snove jer nisam imao vremena za to, fokusiran sam bio na sada i na trenutne probleme kojih je bilo previshe. Nisam zeleo nishta specijalno u zivotu, samo neki normalan zivot. Hteo sam da ozenim svoju tadashnju verenicu i da kupimo neko nashe mesto i da uzivamo u malim stvarima - to su bili moji najveci snovi.
Da skratim prichu… nishta nije ishlo kako treba. Problemi su se gomilali, izlaza nigde nije bilo, upadao sam u sve vecu depresiju. U jednom momentu je moja tadashnja verenica otishla sa svojom porodicom do Austrije da poseti rodbinu i nedugo nako shto se vratila odluchila je da me ostavi nakon 3 godine veze i preseli se za Austriju. Mesec dana kasnije sam saznao da se udala za nekog momka odande.
Redovno sam pronalazio vece nivoe depresije u koje sam upadao… Hteo sam da odem shto pre iz Srbije. Prijavio sam se za gift shop i zbog toga shto sam imao iskustvo sa satovima i plemenitim metalim, plus diplomu srednje shkole za plemenite metale bio sam pozvan na intervju. Iako sam znao posao i znao da popravim bilo koj nakit, nisam bio prodavac… jednostavno mi nije to u krvi. Nije mi recheno zashto nisam proshao intervju ali mi je bilo jasno da je to razlog. Nisam sebe prezentovao kako valja, nisam prodao prichu. Prestao sam da izlazim iz svoje sobe. Sedeo bih po ceo dan za kompom i tako bih provodio dane. Sve je ukazivalo na to da shta god pokusham nece uspeti, nema vishe poente pokushavati. Zashto troshiti energiju i pare do kojih sam jako teshko dolazio. Cela porodica je bila na granici prezivljavanja. Stvari su krenule na gore ako je to ikako moguce. Nije mi bilo strano da nemam shta da jedem i ponekad bih uhvatio majku kako plache… nisam morao ni da je pitam shto.
Jednog dana nam je policija pokucala na vrata i obavestila nas da mi je deda (koji je ziveo ceo zivot sa nama) na izlazu iz autobusa bio zatvoren vratima na pola, da stvar bude gora iako su ljudi vikali u autobusu da vozach otvori vrata on se nije obazirao ...dao gas i krenuo da vuche dedu koji nije mogao da isprati brzinu autobusa na jednoj nozi koja je bila napolju. Pao je i noga je otishla pod tochak gde je bila otkinuta istog meomenta. Deda se borio josh par dana u bolnici ali ga je srce na kraju izdalo. Da, mislim da sam tada izgubio veru u sve i izgubio bilo koju volju za zivotom.
Vishe sam bio biljka nego chovek… kao ranije sedeo bih u kuci i ne bih izlazio, nisam imao para ni volje da probam ishta. Ne mogu iskreno da se setim koliko je ceo taj period trajao dok se nisam malo povratio. Mislim da je bilo par meseci svakako pre nego shto sam se malo opasuljio. Moja tvdoglavost i najbitnije snaga volje me je vratila da josh jednom neshto pokusham… bilo shta. Nije me znimalo shta je to neshto samo da se izvuchem.
Video sam poziciju za zatvorskog chuvara na internetu ali sam u isto vreme aplicirao u safe cruise za posao stage crew. Za ovaj posao sam aplicirao zato shto je ortak sestrinog tadashnjeg dechka (sadashnjeg muza) otishao na tu poziciju i zbog mog predjashnjeg iskustva su me bodrili da se oprobam u tome. Za posao zatvorskog chuvara se prijavilo oko 250 ljudi… da skratim prichu - proshao sam sve fizichke i IQ testove i bio u poslednjih 7 na intervju.
Nisam dobio posao. Iako meni to tada to nije izgledalo ali to je mozda najbolja stvar koja mi se ikada desila u zivotu. Zatvorio sam se u sobu ali ovaj put iz drugog razloga. Skinuo sam sav materijal sa interneta koji sam mogao da prochachkam u vezi stage crew-a, a u to vreme nije bilo mnogo toga shto sam mogao da nadjem i napisao sva pitanja na jednom papiru i odgovore na drugom papiru. Uzeo sam kinder jaje i napunio ga malim papiricima sa brojevima na njima. Otvorio bih jaje i izvukao broj. Prochitao bih pitanje sa tim brojem i krenuo da deklamujem… Ovo sam radio 10 dana po 100 puta u jednom danu. Ponavljao sam toliko puta da sam sam sebio bio dosadan i onda bih napravio 5 min pauzu i pocheo iz pochetka. Pozajmio sam 800e od babe da bih isfinansirao sve ovo, shto su tada bile astronomske pare za mene koji nije imao 1000rsd kod sebe.
Dan intervjua je doshao jako brzo i ja sam bio jedini za svoj department. Ostali su bili konobari, fotografi i mesari. Dolazi red na menei intervju traje izmedju 10 i 15 min. Italijan koji me je intervjuisao se predstavlja, postavlja mi prvo pitanje i ja krecem da deklamujem celu prichu nadovezujuci na njegovo pitanje sva moja pitanja koja sam pronashao tako da mu onemogucim da me ishta pita. Pricham svih 10 do 15 minuta i chovek me je na kraju samo pitao dal sam koristio zashtitnu opremu tokom svih tih fizikalija sa binama itd. Kazem da i nabrojim zashtitnu opremu i to je bilo to. Dobio sam posao!
Bio sam pozvan posle mesec dana od Princess-a na prvi april. Mislio sam da me sprdaju jer je ipak bio prvi april a ja sve shto sam dotakao nikad nije uspelo. Tako da je ovo sasvim moguce neka glupa neslana shala, i istovremeno nisam ovo dobio od Safe Cruis-a vec direknto od Princess-a shto nije imalo smisla jer je Safe Cruise trebao da me obavesti prvi o polasku itd. Kontaktirao sam njih i oni su mi trazili da im prosledim mejl i nako shto sam to uchinio oni su potvrdili autentichnost e-maila.
Shale nije bilo i ja sam otishao za LA da se ukrcam na Golden Princess kao Stage Crew, plata astronomskih 1600USD!!! Sa tim parama mogu da zivim kao car zauvek... tako je to barem meni delovalo dolazeci od nichega
Pozdravljam se sa rodbinom i sedam na avion prvi put u zivotu. Polecem i ne mogu da se nachudim chuda niti da skinem osmeh sa lica. Prvi put u avionu i prvi put za josh mnogo mnogo stvari koje ce tek doci. Presedam u frankfurtu i secam se kada je klopa bila doshla u avionu na onim posluzavnicima njihovim ja stavljam to sebi u krilo i mala devojchica do mene od mozda 8-9 godina mi pokazuje kako da izvuchem sa strane sedishta onaj drzach za klopu. Osecam se kao totalni debil ali sam idalje nasmejan i srecan.
Ovo je prvi deo koji opisuje kako sam od nule doshao do 0.1 nechega... kucam dalje kako sam od 0.1 nechega doshao do nechega malo boljeg i na kraju gde sam sada i ka chemu gazim dalje
Nadam se da ovo pishem u pravoj temi
CEO premesti ako sam neshto zabrljao
Razlog zbog kojeg pishem sve ovo je da ohrabrim ljude koji ne vide izlaz a jako im je potreban. Rodjen sam u Beogradu gde sam ziveo ceo svoj zivot pre odlaska na brod. Zavrshio sam srednju gradjevisku shkolu, fakultet nikad nije bila opcija za mene iz razloga shto niti ja niti moja prodica nije mogla to finansiski da izdrzi. Kad kazem nije mogla finansiski da izdrzi hocu da kazem da nismo imali prebijene pare. Krpili smo kraj sa krajem i ziveli od danas do sutra. Svu odecu i obucu koju sam imao je uglavnom bila vec nechija prethodno. Kao porodica koja je bila u dugovima do gushe radio sam bilo koji posao.
Radio sam kao nocni chuvar u zatvorenoj fabrici gde mi je glavni posao bio da jurim ljude koji bi krali staro gvozdje, radio sam kao ispomoc jednom invalidu koji nije mogao da se krece, prenoseci ga sa kreveta u stolicu i iz sobe u sobu, radio sam selidbe, radio sam postavljanje bina, osvetljenja i ozvuchenja, radio sam kao paker u par fabrika, chak sam zavrshio josh jednu srednju shkolu (politehichku za plemenite metale) i istovremeno radio u jednoj zlatari za bakshish da bih ispekao zanat. Pokushavao sam svashta samo da se izvuchem iz govana.
Razmishljao sam o brodov i fantazirao kako bi bilo lepo otici, no to nije bila opcija jer sam imao verenicu iz beograda koju sam jako voleo. Bilo kako bilo idalje sam se trudio i radio shta sam stigao, chinjenica je bila da ni jedan posao koji sam radio nije bio dovoljno placen da reshi mene i moju porodicu problema. U to vreme nisam sanjao velike snove jer nisam imao vremena za to, fokusiran sam bio na sada i na trenutne probleme kojih je bilo previshe. Nisam zeleo nishta specijalno u zivotu, samo neki normalan zivot. Hteo sam da ozenim svoju tadashnju verenicu i da kupimo neko nashe mesto i da uzivamo u malim stvarima - to su bili moji najveci snovi.
Da skratim prichu… nishta nije ishlo kako treba. Problemi su se gomilali, izlaza nigde nije bilo, upadao sam u sve vecu depresiju. U jednom momentu je moja tadashnja verenica otishla sa svojom porodicom do Austrije da poseti rodbinu i nedugo nako shto se vratila odluchila je da me ostavi nakon 3 godine veze i preseli se za Austriju. Mesec dana kasnije sam saznao da se udala za nekog momka odande.
Redovno sam pronalazio vece nivoe depresije u koje sam upadao… Hteo sam da odem shto pre iz Srbije. Prijavio sam se za gift shop i zbog toga shto sam imao iskustvo sa satovima i plemenitim metalim, plus diplomu srednje shkole za plemenite metale bio sam pozvan na intervju. Iako sam znao posao i znao da popravim bilo koj nakit, nisam bio prodavac… jednostavno mi nije to u krvi. Nije mi recheno zashto nisam proshao intervju ali mi je bilo jasno da je to razlog. Nisam sebe prezentovao kako valja, nisam prodao prichu. Prestao sam da izlazim iz svoje sobe. Sedeo bih po ceo dan za kompom i tako bih provodio dane. Sve je ukazivalo na to da shta god pokusham nece uspeti, nema vishe poente pokushavati. Zashto troshiti energiju i pare do kojih sam jako teshko dolazio. Cela porodica je bila na granici prezivljavanja. Stvari su krenule na gore ako je to ikako moguce. Nije mi bilo strano da nemam shta da jedem i ponekad bih uhvatio majku kako plache… nisam morao ni da je pitam shto.
Jednog dana nam je policija pokucala na vrata i obavestila nas da mi je deda (koji je ziveo ceo zivot sa nama) na izlazu iz autobusa bio zatvoren vratima na pola, da stvar bude gora iako su ljudi vikali u autobusu da vozach otvori vrata on se nije obazirao ...dao gas i krenuo da vuche dedu koji nije mogao da isprati brzinu autobusa na jednoj nozi koja je bila napolju. Pao je i noga je otishla pod tochak gde je bila otkinuta istog meomenta. Deda se borio josh par dana u bolnici ali ga je srce na kraju izdalo. Da, mislim da sam tada izgubio veru u sve i izgubio bilo koju volju za zivotom.
Vishe sam bio biljka nego chovek… kao ranije sedeo bih u kuci i ne bih izlazio, nisam imao para ni volje da probam ishta. Ne mogu iskreno da se setim koliko je ceo taj period trajao dok se nisam malo povratio. Mislim da je bilo par meseci svakako pre nego shto sam se malo opasuljio. Moja tvdoglavost i najbitnije snaga volje me je vratila da josh jednom neshto pokusham… bilo shta. Nije me znimalo shta je to neshto samo da se izvuchem.
Video sam poziciju za zatvorskog chuvara na internetu ali sam u isto vreme aplicirao u safe cruise za posao stage crew. Za ovaj posao sam aplicirao zato shto je ortak sestrinog tadashnjeg dechka (sadashnjeg muza) otishao na tu poziciju i zbog mog predjashnjeg iskustva su me bodrili da se oprobam u tome. Za posao zatvorskog chuvara se prijavilo oko 250 ljudi… da skratim prichu - proshao sam sve fizichke i IQ testove i bio u poslednjih 7 na intervju.
Nisam dobio posao. Iako meni to tada to nije izgledalo ali to je mozda najbolja stvar koja mi se ikada desila u zivotu. Zatvorio sam se u sobu ali ovaj put iz drugog razloga. Skinuo sam sav materijal sa interneta koji sam mogao da prochachkam u vezi stage crew-a, a u to vreme nije bilo mnogo toga shto sam mogao da nadjem i napisao sva pitanja na jednom papiru i odgovore na drugom papiru. Uzeo sam kinder jaje i napunio ga malim papiricima sa brojevima na njima. Otvorio bih jaje i izvukao broj. Prochitao bih pitanje sa tim brojem i krenuo da deklamujem… Ovo sam radio 10 dana po 100 puta u jednom danu. Ponavljao sam toliko puta da sam sam sebio bio dosadan i onda bih napravio 5 min pauzu i pocheo iz pochetka. Pozajmio sam 800e od babe da bih isfinansirao sve ovo, shto su tada bile astronomske pare za mene koji nije imao 1000rsd kod sebe.
Dan intervjua je doshao jako brzo i ja sam bio jedini za svoj department. Ostali su bili konobari, fotografi i mesari. Dolazi red na menei intervju traje izmedju 10 i 15 min. Italijan koji me je intervjuisao se predstavlja, postavlja mi prvo pitanje i ja krecem da deklamujem celu prichu nadovezujuci na njegovo pitanje sva moja pitanja koja sam pronashao tako da mu onemogucim da me ishta pita. Pricham svih 10 do 15 minuta i chovek me je na kraju samo pitao dal sam koristio zashtitnu opremu tokom svih tih fizikalija sa binama itd. Kazem da i nabrojim zashtitnu opremu i to je bilo to. Dobio sam posao!
Bio sam pozvan posle mesec dana od Princess-a na prvi april. Mislio sam da me sprdaju jer je ipak bio prvi april a ja sve shto sam dotakao nikad nije uspelo. Tako da je ovo sasvim moguce neka glupa neslana shala, i istovremeno nisam ovo dobio od Safe Cruis-a vec direknto od Princess-a shto nije imalo smisla jer je Safe Cruise trebao da me obavesti prvi o polasku itd. Kontaktirao sam njih i oni su mi trazili da im prosledim mejl i nako shto sam to uchinio oni su potvrdili autentichnost e-maila.
Shale nije bilo i ja sam otishao za LA da se ukrcam na Golden Princess kao Stage Crew, plata astronomskih 1600USD!!! Sa tim parama mogu da zivim kao car zauvek... tako je to barem meni delovalo dolazeci od nichega
Pozdravljam se sa rodbinom i sedam na avion prvi put u zivotu. Polecem i ne mogu da se nachudim chuda niti da skinem osmeh sa lica. Prvi put u avionu i prvi put za josh mnogo mnogo stvari koje ce tek doci. Presedam u frankfurtu i secam se kada je klopa bila doshla u avionu na onim posluzavnicima njihovim ja stavljam to sebi u krilo i mala devojchica do mene od mozda 8-9 godina mi pokazuje kako da izvuchem sa strane sedishta onaj drzach za klopu. Osecam se kao totalni debil ali sam idalje nasmejan i srecan.
Ovo je prvi deo koji opisuje kako sam od nule doshao do 0.1 nechega... kucam dalje kako sam od 0.1 nechega doshao do nechega malo boljeg i na kraju gde sam sada i ka chemu gazim dalje
Nadam se da ovo pishem u pravoj temi
CEO premesti ako sam neshto zabrljao