Nisam siguran koliko je pametno da otvaram ovu temu, šta korisno može iz nje da proizađe, ali sam pomalo razočaran i začuđen sve češćom pojavom da muškarci na brodu plaču (za kućom, roditeljima itd). Evo, ovih dana se i na forumu dvoje-troje muških osoba izjasnilo da su plačljivci.
Možda to ima veze sa ukidanjem služenja vojske, možda ne; možda ima veze sa lošom ekonomskom situacijom kada mlad čovek nije u stanju da se osamostali na vreme (mada bi po meni u tom slučaju trebalo da ima razlog više da bude odlučan, da ima želju i potrebu da se roditeljima skine sa grbače, a ne da sedi kod kuće i ručka mamin pasulj).
Ali šta god da je u pitanju, moram ovo reći:
Bože, ljudi, koje ste vi pi*ke.
Za žene delimično i razumem, zbog tih njihovih PMS-ova i čega već, koji im sje*u unutrašnju hormonsku & logičku ravnotežu, one umeju da plaču i u normalnom okolnostima bez ikakvih razloga, ali zašto muško da plače? Za maminom suknjom? Maminim ručkom? Maminim džeparcem? Opranim gaćama u maminoj veš mašini?
Jeste li ikad bili van kuće (bez roditelja)? Živeli negde samostalno? Bili na nekom izletu? Letovanju? Na pecanju? U vojsci? Studirali u drugom gradu? Radili u drugom gradu? Stvarali svojom rukom? Bili odgovorni za sebe?
Da li je moguće da je odrasla osoba toliko vezana za mamu i tatu da plače kad se odvoji od njih?
Ne razumem.
Po meni je za odraslu zrelu osobu normalno da je samostalna i nezavisna. Još treba da bude radost odvojiti se, biti svoj, stvarati nešto svoje, biti ponosan, sposoban, razvijati se, suočavati se sa nevoljama i rešavati ih...
Šta je tih 6, 8 ili 10 meseci? Ništa. Kraće od nekadašnjeg vojnog roka. A još se može odustati bilo kada.
A oni plaču...
Brate, to je život. Napuštaš roditelje i stvaraš nešto. Od tebe se to i očekuje, ma ti bi sam od sebe to trebalo da očekuješ, zato si se i rodio. Odrastao si. Svoj si. Muško si. Domaćin. Glava. Alfa. Otac. Lovac. Drvoseča. Ratnik. Izviđač. Majstor. Graditelj. Testosteron. Logika. Snalažljivost. Preživljavanje. Ti si onaj koji otkriva i osvaja nove zemlje, otkriva i osvaja nove žene. Koji k* plačeš?!
Normalno da je težak trenutak rastanka i prvi dan "tamo negde" u novoj nepoznatoj sredini, ali od tog momenta pa nadalje ti si svoj čovek. Nezavisan, ponosan i jak. Kreiraš svoju svakodnevnicu, svoj svet, svoju hijerarhiju prioriteta, piramidu ljudi i odnosa sa njima, svoj stav, svoj položaj, svoju sliku, lupaš šamare, krčiš sebi put, krotiš divljinu, gaziš i pomažeš, okupljaš čopor, zavodiš i odvodiš u krevet, zauzimaš se za nekoga, doživljavaš i spoznaješ. A pre svega - odgovoran si za sebe. Da li je to to što vas plaši? Odgovornost? Kad te niko ne vodi za rukicu i ne obezbeđuje hranu, nošu i krevetac? (PS Na brodu su ipak obezbeđeni hrana, noša i krevetac, što je opet samo olakšavajuća okolnost, imate značajne brige i stresove manje od samostalnog čoveka na početku svog puta na kopnu.)
Da ne bude zabune, nisam ja nikakav alfa mužjak, odvaljen od stene - ja sam mršavi ćoravi intelektualac koga ne zanima fudbal, ne bih bio nešto posebno produktivan drvoseča itd. ali muškarac mora biti odlučan i čvrst, kakvo bre plakanje za mamom, ej?!
Šta je taj brod? Gde si to otišao? Šta se to strašno desilo?
Ništa.
Samo si izašao iz svoje comfort zone. To je sve. Sramoto slinava.
Ali dobro. Izašao si. Svojom voljom.
Dobar početak. Ne brukaj se dalje.