Stigla je karta. Definitivno krecem 27.7 za Kopenhagen.
Trebalo bi da budem srecna ali ne osecam bas toliku radost.Lagala bi kada bi rekla da mi nije drago,uostalom sama sam tako odlucila.
Samo, iskreno se nisam nadala da ce sve ici tako munjevito brzo.U prvi mah sam mislila da necu pre septembra-oktobra ...
Danas sam svesnija nego inace da zaista idem.Posle dva odlaganja nisam verovala da cu uopste otici.Sad kada je sve gotovo i odlazak mi je potvrdjen 100% uhvatila me frka.
Trudim se da ne davim sa patetikom i da ne ubijam samu sebe sa takvim mislima ali cini mi se da su osecaji u meni jaci i od mene same.
Trudim se da ne zaplacem ali eto,omakne mi se.Savladaju me emocije,slomi se nesto u meni ...
Duso mamina,lave moj,moj ponosu i moja uzdanice.Znas kako smo pricali da ce mama da ide na brod.I bicu tamo neko vreme kako bi ti kupila vozic tomi koji toliko volis.I garazu koju toliko zelis.
Sunce mamino,ljubavi moja i moja svetlosti.Suzo oka moga,sve moje najdraze na svetu.Po prvi put od kada sam postala majka osecam ovakvu bol.Toliko te volim da me boli.Svaki delic tela mog.
Secas li se kako smo se neki dan jurili pa mama pala a ti me mazio i ljubio da ne boli.Mazi me i ljubi u mislima svaki dan,svaki tren jer ja cu zasigurno to isto raditi tamo gde budem bila.
Mamu muce razne stvari.Da se ne razbolis,ne udaris negde,ne zaplaces za mnom... da me ne zaboravis. Cudna je ta povezanost majke i deteta.
Tek sada razumem svoju majku koja je govorila:Videces kad postanes majka... I evo gledam.Zaista je sve tako kako mi je govorila.Toliku ljubav ne mozes osetiti ni prema kome.
Ta ljubav te moze podici u visine a moze te spustiti do najdublje tacke okeana.
Volim te toliko da dan bez tvoga glasa nije dan, da noć bez misli o tebi jednostavno ne postoji i da je vreme koje provedem bez tebe samo ona faza života koja je tu da bi me dovela do trenutka kada ćemo biti zajedno.
Volim te, i besmisleno je to ponavljati stalno, pa opet me vuče da ti to ponovo i ponovo govorim, hiljadu, milion, bezbroj puta.