Ljudi na brodovima suočavaju se s nizom zapreka
Ustavna tužba na čekanju
Iako je Sindikat pomoraca tražio od Ustavnog suda da njihov slučaj riješi po hitnom postupku, ustavna tužba koju su podnijeli, između ostalog i zbog nepriznavanja bolovanja i ograničavanja dana provedenih na stručnoj naobrazbi u ukupnom broju dana koji ulaze u 183 dana provedena na brodu, čime se pomorac oslobađa plaćanja poreza, još uvijek nije razriješena. Sindikat je zahtijevao i da se odgodi primjena oporezivanja jer niti jedan pomorac sredinom prošle godine nije mogao vidjeti Pravilnik o porezu na dohodak niti pravodobno reagirati ukoliko mu nedostaju dani plovidbe, jer je ministar Ivan Šuker Pravilnik o porezu na dohodak umjesto 30. lipnja prošle godine donio tek 17. prosinca, što je pola godine kasnije od roka predviđenog Pomorskim zakonikom.
Odlukom belgijske kompanije Trireme Vessels da dubrovačkom kapetanu Kristi Laptalu uruči otkaz, nakon što je 21 godinu plovio na njihovim brodovima, njegova je drama dobila novo, možda i završno, poglavlje u priči o tome kakve sve nedaće mogu snaći pomorca samo zato što je radio svoj posao, bez da mu je dokazana ikakva krivica. Otkaz je dobio uz nemušto objašnjenje da je postao prerizičan za kompaniju. Krije li se pod tom kratkom rečenicom strah kompanije da će Laptalo, jednom opečen, puhati i na hladno pa zahtijevati dodatne (čitaj: skupe) pretrage brodova prije svakog isplovljavanja ili se boje njegove moguće reakcije ako se na nekom brodu pod njegovim zapovjedništvom opet pronađe droga?
A možda je jednostavno riječ o tome da je tvrtki, pritisnutoj krizom, svaki razlog dobar da se riješi viška pomoraca. Bez obzira na stvarne razloge, takvo finale, nakon što je Laptalo godinu i pol proveo u zatvoru, bio osuđen za šverc kokaina pa potom oslobođen, nakon čega mu je zbog apsurdnih propisa zabranjen ulazak u zemlje EU, što je doduše naknadno ispravljeno, razgolitilo je do kraja nezaštićenost pomorca pred samovoljom ostalih subjekata u pomorstvu. Međutim, i to je samo djelić svih problema nagomilanih u posljednjih nekoliko godina na leđima onih koji jedu kruh sa sedam kora.
– Mi pomorci smo postali višestruko ugrožena vrsta. Već je dosadila i bogu i ljudima tvrdnja o sedam kora, jer u kruhu kojega kusamo nema mekane sredine, sve je kora. Na sve naše nedaće, nemate poslije škole gdje ploviti, niža zvanja ne mogu se ni zaposliti, u školama imamo sve manje zainteresiranih za plovidbu, lupa po vama more, nebo, pirati, uvaljuju vam se drogeraši i dileri, teroristi vas pokušavaju iskoristiti, još vas i vlasti u mnogim zemljama drže dilerima i teroristima, a da se još niste ni pojavili kod njih – kratko je sve probleme zbrojio Predrag Brazzoduro, tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske.
Uz nabrojeno, pomorci u Hrvatskoj suočavaju se i s nizom drugih zapreka, posebice administrativnih koje su do izražaja došle reformom poreznog i mirovinskog sustava, koja je, iako u osnovi možda i dobra, u praksi pokazala brojne manjkavosti, kontradikcije, kao i nefunkcioniranje cijelog sustava.
To se možda najbolje ocrtava u korištenju prava iz zdravstvenog osiguranja. Pomorac najčešće ne može dobiti niti zdravstvenu iskaznicu navrijeme, iako su doprinosi redovito plaćani i evidentirani, krivo mu se obračunavaju doprinosi, zdravstvene usluge čeka unedogled, naročito ako se radi o specijalističkom pregledu, a otvaranje bolovanja pravi je epski podvig koji zahtijeva čitav niz predradnji.
Potrebno je naime popuniti silne obrasce, pribaviti raznorazne dokumente i potvrde o profesionalnom oboljenju ili ozljedi nastaloj na brodu, donijeti potvrdu Porezne uprave da nema dugovanja, sve kako bi se vrijeme na bolovanju uračunalo u famozna 183 dana provedena na brodu, ali samo ako je bolest nastupila na brodu.
No ako bolest nema veze s brodom i nastupila je dok je pomorac kod kuće, odnosno prijavljen je kao nezaposlena osoba, tada mu se bolovanje ne računa u te dane, a zbog bolesti ni ne može otići na brod, čime je na dvostrukom gubitku. Uobičajeno je, također, i nepravovremeno prijavljivanje i odjavljivanje pomoraca zbog čega im se zdravstvene usluge ponekad i naplaćuju, ili moraju dokazivati da su sve svoje obveze uredno izvršili čime, u najmanju ruku, gube živce i dragocjeno slobodno vrijeme.
Sve su to problemi s kojima se pomorci svakodnevno suočavaju, ako imaju tu sreću da rade. Zapošljavanje pomoraca još je jedan uteg oko njihova vrata, posebice onima koji tek započinju svoju pomorsku karijeru. Kadeti su nerijetko, zbog nepostojanja organiziranih programa njihova obučavanja i nedostatka domaćih kompanija na kojima bi plovili, prisiljeni ukrcavati se kao obični mornari. Pritom još uvijek postoje raznorazni »posrednici« koji od njih za to uzimaju novac, iako postoji zakonska obaveza o organiziranom ukrcaju hrvatskih pomoraca preko registriranih agencija, i to bez naknade.
Novac za ukrcaj uzima se i od drugih pomoraca, bez obzira na zvanje, a možda su u najtežem položaju oni nižih brodskih zvanja kojima je posao sve teže pronaći u konkurenciji s jeftinom radnom snagom, najčešće iz Azije.
Ne čudi stoga da je interes mladih za pomorskim zanimanjima sve manji, a školske klupe i fakulteti poluprazni. Nakon stjecanja diplome za pomorska zanimanja jedino izvjesna je – neizvjesnost. Od toga kako pronaći posao, preko skupog stjecanja svjedodžbi kojih se od pomorca zahtijeva sve više, do izloženosti otmicama. Bilo onima pod okriljem državnih vlasti u raznim zemljama svijeta pod optužbama za takozvanu zapovjednu odgovornost, kao u slučaju Kriste Laptala ili riječkih pomoraca Lorisa Šubata i Duška Tanurdžića, ili u režiji zloglasnih somalskih pirata, u čijem su se rukama već našli brojni hrvatski pomorci.
Kada se svemu pribroji očita inertnost i nevoljkost odgovornih na gotovo svim razinama da se cijeli sustav, od škole do mirovine, izmijeni i prilagodi stvarnim potrebama pomoraca, ali i suvremenim prilikama u svijetu pomorstva, dolazi se do poražavajućeg zaključka da bi pomorci u Hrvatskoj, nakon stoljeća tradicije i stjecanja iskustava na svim morima svijeta, mogli doista izumrijeti.
Marinko GLAVAN
Neregistrirani
Jedna od osnovnih nedoumica u cijeloj priči o pomorcima u Hrvatskoj je i ta što se zapravo ne zna koliko pomoraca uopće ima, niti je posve jasno tko sve spada u tu kategoriju. Trenutačno je u poreznom i mirovinskom sustavu oko 12.600 prijavljenih čemu treba pridodati oko 5 tisuća pomoraca na domaćim brodarskim kompanijama.
No tu je i, prema procjenama stručnjaka, golema siva brojka pomoraca ukrcanih bez pomorske knjižice, mahom na brodove za kružna putovanja ili na off-shore objekte pa se ukupan broj hrvatskih pomoraca procjenjuje na 25.000. U sivoj zoni su i umirovljeni pomorci koji i dalje plove »na crno«, bilo da to rade konstantno ili tek povremeno, nekoliko mjeseci u godini, kako bi pokrpali umirovljenički budžet.
Postoji i manji broj takozvanih »slobodnih umjetnika«, pomoraca koji se ne ukrcavaju preko domaćih posrednika, imaju papire stranih država, a dio njih čak niti ne živi u Hrvatskoj. Svi oni plove i rade izvan bilo kakve evidencije, bez obaveza, ali i bez zaštite. Točan broj pomoraca mogao bi se saznati kada Hrvatska ratificira Konvenciju o radu pomoraca Međunarodne organizacije rada, usvojenu 2006
