Fanatizam i primitivizam današnjih Iračana proizlazi iz njihove potpune izoliranosti od vanjskog svijeta, koji se tek danas suočava sa stvarnošću.
Do Američke invazije 2003-e, njihovu stvarnost je kreirala državna televizija na svega par kanala, bilo kakvi kontakti sa vanjskim svijetom su bili rizični po život. Ako im je Saddam Hussein svakodnevno preko televizije govorio da je Amerika izvor zla, i nije se čuo niti jedan glas opoziva, onda je to morala biti istina. Svi znamo kakva je moć medija. Tito je do te mjere bio glorificiran na državnoj televiziji SFRJ da su se na vijest o njegovoj smrti nogometaši Hajduka valjali po travi u suzama i plaču. Na isti način je državna televizija Iraka glorificirala njihovog vođu. Masovna hipnoza preko medija učinila je svoje.
Za buđenje Iračana iz stoljetnoga sna trebat će puno vremena. Ljudi su navikli na bič i tvrdu ruku, i dobrotu smatraju slabošću.
7 godina poslije razbijanja ljušture u koju su se sakrili, razum je još uvijek najrijeđa valuta u Iraku.
Korupcija je uvriježeni način života, i jedini sistem koji donosi rezultat. Kupovina državnog posla je najnormalnija pojava.
Satelitske antene kojima Iračani nagrđuju fasade zgrada posljednjih godina ipak pokazuju znatiželju, želju za pogledom na vanjski svijet.
Čim sam se pojavio u Iraku, Iračani koji su mi dodijeljeni za posao pitali su me jesam li musliman. Iako su naizgled tolerantni prema kršćanima, lako je bilo pročitati na licima njihovo razočaranje ne-muslimanom u njihovim redovima. Sa čuđenjem sam gledao kako se tri puta ljube svako jutro kada se sretnu na poslu. Oko podna bi popadali na koljena i molili se, dok smo ih mi zapadnjaci gledali ispod oka. Nemam ništa protiv bilo koje religije, ali znam da je fanatizam vjerovati da te u raju čeka 100 djevica za nagradu ako razneseš sebe i 50 ljudi eksplozivom koji ćeš zavezati oko pasa.
Često mi je bilo u interesu sakriti se negdje sa njih desetak, i čekati kraj radnog vremena, nego se bespotrebno pržiti na suncu.
Iračani su koristili svaku slobodnu minutu da bi spavali, a ako ih ne bi prekidao, spavali bi satima. Bilo gdje, pa čak i na ulici koju su čistili svaki dan.
Imao sam utisak da bježe u san, jer se nisu imali čemu radovati na javi.