Show Posts

This section allows you to view all posts made by this member. Note that you can only see posts made in areas you currently have access to.


Messages - sirenaaa

Pages: [1] 2
1
"Primetila sam da je poprilično teško dočarati ship life/brodski život, njegov intenzitet i u isto vreme strast, a  ponekad i prezir prema njemu, kao i sve ono ostalo šta on nosi onima koji se ne okušaše u njem. Pa sam prestala i da pričam o brodskom stilu života, a opet težeći potrazi u želji da se povežem sa ljudima koji su ga proživeli i/ili ga proživljavaju. "

2
Vi onda nemojte da pljujete u njihove sokove, supe il sta vec. Poenta moje price ni nije u tome "pljunula sam u sok" koliko da neko vidi i procita kakvi snobovi tamo dolaze. Da li zaiste mislite da je ona jedna jedina koja me je uspela izvuci iz zivaca? Da li mislite da takvih snobova nema oko nas, svugde, i bez broda? Smatram da se tu uopste ne radi o necijoj, tj mojoj profesionalnosti ili neprofesionalnosti vec o tome koliko sebi neki ljudi dopustaju i kako se ponasaju. Niko nema prava da se tako ponasa prema bilo kome, a to je nesto sto od kuce poneses. Mislis da je mene mama ucila da pljujem ljudima u sok? Naravno da ne! Ali me je naucila da nikoga, nikad i nigde ne ponizavam i ne potcenjujem, a ona je meni upravo to uradila. A tebi svaka cast ukoliko se ti i dalje smeskas takvima, ipak si ti profesionalac, ti, vi, kako god.
Pozdrav od "male sto pljuje u sok od paradajza".

3
ah TA nervoza... samo opusteno. sretno!

4
 :run: :run: :run: super je ova podrska :).
Ivane, clanak je super i objasnjava zasto nikada ne trebati zaj... konobara.
Sefe, naravno da mi nije dao baksis, da jeste napisala bi i podelila sa vama koliko. Mozda je hteo ali nije smeo od gospodje olosa. Mada, sve i da je ponudio, ja od njih ne bi ni uzela. Zahvalila bi se i rekla da nije potrebno ;)

5
Ovo nije obicna “prica”, malo je drugacija od ostalih na forumu.
Necu pisati o svom iskustvu sa broda, da li je tesko ili ne, ni kako je prosao let. Pisacu Vam o njima, ELITI koja dolazi na kruz.

Citali ste vec i culi kako su glupi, najcesce je pitanje “A vi tu spavate ili idete kuci svako vece?”.
Na pitanja o Srbiji ili ti Seberiji ili kako vec izgovore i to da li imamo struju sam takodje oguglala, kao i na ona sta i gde jedemo, koliko nas spava u jednoj sobi… Ima ih raznih…
Srela sam glupe ljude, pa jednostavno da ne verujes da neko moze biti toliko glup!
Srela sam takodje divne ljude koji ti postanu dragi tokom tog kruza, i kojih se posle rado setis. Ne mislim da su dragi samo zato sto su bili fini i dali ti kovertu sa 100 ili 200 dolara, kupili neki suvenir ili ti dali broj telefona i e-mail da im se javis da ti pomognu da dodjes u Ameriku, ma i da zivis kod njih. Dragih i dobrih, kojih se i danas setim i ako mi nisu dali nista sem najiskrenijeg osmeha i zagrljala…

A tu su i oni, sto ih zovemo snobovi, animals-i (mada to ne volim jer nazivajuci njih tako vredjamo zivotinje) i svim ostalim recima koje imamo samo u nasem recniku.
To su oni koji su dosli na poslednji kruz tipa Aljaske ili Havaja, kruz koji je naravno jeftin do te mere da im je jeftinije da budu na brodu 10 dana, jedu i piju nego kuci…
Ima takvih i na skupom kruzu, ma svaki dan sretnes makar jednog takvog. Ima takvih uvek oko nas, ali kad ih sretnes u "obicnom" zivotu mozes da im obrusis, okrenes se i odes. Ali na brodu ne!
E ako znate o kojima pricam, sad cete moci da procitate moje iskustvo sa nekima od njih…

Juce sam sedela sa drugarima i smarali su me da im pricam o brodu i gostima (meni su price o brodu i gostima smor najveci, bolje da cutimo nego da samo ja moram isto da meljem, evo vec godinama i odgovaram na ista pitanja). Ubedili su me da im ispricam situaciju sa najglupljima i najbezobraznijima… Sinoc, prepricavajuci im top 3 sa poslednjeg ugovora sam se zajedno sa njima smejala jer sad to jeste smesno ali tada, u tom momentu su “probudili” bes u meni koji nisam ni znala da iko moze, pomerili mi zivce kao niko, uvredili me pa da kazem i ponizili.

Obratite sad paznju kako se na brodu narucuje iz room service-a, na kom delu broda se nalazi i kako se uzimaju “orderi”. Ukoliko ne radite na brodu, trebace vam informacija da biste razumeli.
Znaci, imamo breakfast cards, putnik popuni tj oznaci sta zeli, cekira kvadratic, obelezi vreme od kad do kad da mu se dostavi i okaci na vrata… Nocna smena pokupi kartice, sprema a svi dostavljamo.
Orderi se uzimaju i naravno preko telefona, putnik nazove kaze sta zeli, OVAJ NA TELEFONU PROVERI SA NJIM JOS JEDNOM, mada uglavnom i dva puta da li je sve obelezio i sprema se i nosi…
E sad, cesto oni ne obeleze na kartici ili ne kazu preko telefona nesto, zaborave ili se predomisle, ko ce ih znati pa ocekuju da ces ti to svakako doneti.
Zaboravio je da stavi kafu ali Boze moj kad vidi da je nemas pita te gde je i gleda i ti mu kazes kako nije problem i kako ce ti biti zadovoljsvo da se po istu vratis, spremis je i doneses. Moras tako, usudi se da budes bezobrazan pa da to iskoristi, napravi oko toga citavu dramu i zali se. Bi ja, uf koliko puta ali treba mi taj posao, plata pa progutam, nasmesim se a u sebi sam mu i mamu, i tatu i babu ma sve…

Na princess se room service nalazi na samom, kako se to kaze aftu, tj u zoni 6, a ima ih 7. Brod je dugacak, mislim 290metara… Ti vidi koliko ima do zone 1 ili 2 gde naravno ima putnickih kabina…
Nije malo, gore dole, million puta dnevno, pa dok sacekas lift… Dovoljno da posle podne svi pokusavaju da izbegnu dostave na forward, pogotovo jer su tamo i jeftinije sobe i sanse za baksis… pa vrlooo malo.
Pisem iskreno, iskrenije od ovog ne moze :D.

Situacija 1: “Where is my tomato juice?!!!”.
Bilo je to na rodjendan mog brata, jako sam dobro upamtila dan. Probudila se, pila kafu, nisam zvala kuci zbog razlike u vremenu, poslala poruku na viber, cestitala mu i naravno smorila se, bila na ivici da se rasplacem jer sam opet njegov rodjendan propustila.
Znaci, dan mi je tako poceo, nisam raspolozena i samo cekam pauzu od tri sata da se ko covek isplacem i nazovem ga… Ugasila sam cigaru, progutala suze, smirila se malo i idem da radim.
Tuzna sam, samo fali da me neko pita sta mi je pa da se rasplacem, ali dajem sve od sebe da se ponasam normalno i smejem, smeskam ma sta god, sve po pravilima…

Dorucak busy, kartica pun k, jos se i ne skidaju s telefona, zvoni, ne prestaje. Uzimam order da nosim, standardno, kafa, orange juice, neki kroasani sta li i idem na deck 9 soba 2 nesto.
Kucam. Otvara mi covek, ulazim u sobu uz sve kako ste, da li cekate da idete napolje, evo vasa kafa bla bla bla… Na dvosedu lezi morz! Cuj morz, jadna, mlada je, ima oko 30tak godina i kunem se preko pa recimo 120 kila na visinu, otpilike metar i zelja za rastom.
Namesim se ja i njoj, pitam je kako je a ku… ne odgovara. Ni prva ni poslednja. Navikla sam. Spustila sam tacnu, okrenula se prema njenom muzu i pruzam mu papir da potpise a ona “gde je moj sok od paradajza?
Okrecem se prema njoj, u momentu ne zbog toga sto pita nego nacina i tona na koji je to uradila. Zbunila sam se, jel moze neko biti toliko odvratan?

Ponavlja, jos visim tonom, sa odvratnim izrazom lica koji nisam zaboravila i vice “pitala sam te gde je moj sok od paradajza”. I ja tako sva u cudu pogledam onaj order i lepo joj odgovorim kako ga nije narucila.
Ajd jos da znam da je neko drugi odgovorio na telefon i uzeo porudzbinu mozda bi i posumnjala da je zaboravio da oznaci ali s obzirom da lik nikad nista nije zaj, a vec drugi ugovor radimo zajedno znam da laze.

Kaze ona meni kako jeste narucila. Dere se. Muza jadnog sramota, pa sve kroz zube joj govori kako nije narucila sok od paradajza nego od narandze.
Crven kao bulka, jadan covek u zemlju da propadne. Ona njemu odgovara pa sta i ako nije, htela je.
Mislim se mars bre ku.. jedna! Pogledala me i kao da sam ja njen licni sluga, rob, njeno vlasnistvo, ma ni ne znam koju rec da uporebim kaze ti ona meni kako hoce sok i hoce ga “NOW”. O da ti m… ja je…
Sta cu, trudim se da se maksimalno suzdrzim i iskuliram, a ubila bi je da mogu. Oterala u 3 ….. puknula samarcinu kobili bezobraznoj al ne mogu… . Mislim mogu al sta onda… i onako nije moj dan, gusi me sve i samo mi je takva budala tad falila.

Umesto da sam kuci sa mojima, sedim na rucku ja idem po brodu, nosim dorucak lenstini koja nije u stanju da sedne na krevet kad sam u usla u sobu i kaze je..no zdravo! I jos moram da cutim i smeskam se takvom olosu.
Kazem, drsko dobro (da ja njoj stavim do znanja da je bezobrazna) vraticu se i doneti sok!
Izlazim napolje, jedva cekam da zatvorim vrata i ne gledam budalu, od besa mi se skupile suze u ocima. Ma slomila bi nesto ili nekog da sam mogla. Sta sam bre ja? Odakle ti pravo da se tako ponasas kravo jedna, bednice, ma sve najgore.
Papir sam u momentu zguzvala a najradje bi ga njoj gurnula u usta… Ulecem u room service, besna, kipim, sklanjaju mi se svi sa puta… Derem se kako moram nazad kod k…e odvratne, kako ona sebi daje za pravo da mi govori kroz zube i naredjuje i kako djubre ceka da se vratim. Sve svece sam joj skinula, znate da imamo psovke koje ne postoje ni na jednom drugom jeziku, filipinci i meksikanci razumeju samo dve reci ali im je vise nego dovoljno.
Uzimam sok, stavljam na tacnu i ajde gacaj nazad i nosi cudovistu! Stojim u liftu, besna da besnija ne mogu biti, kao da sam ja tamo sto volim i kao da idem nazad da joj dam jer mi je simpaticna i ljubazna. I tad mi je sinulo…

Zapravo, nisam ni razmisljala o tome, samo sam skinula celofan sa case (sve mora biti zatvoreno), pljunula i nasmesila se! Jao, kad bi vi znali koliko mi je bilo lakse!
Uvek sam govorila da cu nekom pljunuti u kafu, toplu cokoladu ili cedjenu narandzu koju naravno naruce kad operes sokovnik… Toliko dugo sam radila u sanku i toliko puta su me iznervirali, ili bili drski ali nikad nikome nisam niti bi. E pa vala bilo je vreme da gospodja ku..a bude prva!
Ja vama ne mogu opisati koliko mi je bilo lakse posle toga!
Vratila sam joj plastiku preko case, fino zategla, malo promuckala i da vidis! Besna? Ja? Vise ne! Ona ne zna da sam pljunula u njen je…. sok niti ce saznati, ali sam ja znala i to mi je bilo vise nego dovoljno.
I otisla sam opet na forward, pokucala, otvorio je naravno njen muz i tek sam tad shvatila koliko mi ga je zao. Izvinjavao mi se i zahvaljivao 10 puta i ja sam najiskrenije rekla da mi nije bio problem nego zadovoljstvo i covek je kao salu shvatio kad sam mu dobacila da ne moram ja da zivim sa njom i da uziva u svom danu :D. To sam i mislila…

Brata sam posle nazvala, pricala sa mamom i sestrom, i kad su me pitati kako sam, kako mi je prosao dan rekla sam im odlicno. Pa i jeste na kraju  :D
Mozete me osudjivati, kritikovati i pametovati mi, ali ja sam ponosna na sebe i nemate pojma sa kojim sam joj zadovoljstvom pljunula, i sutra bi opet.
U sustini, kao sto sam napisala nije to nista posto ona ne zna ali meni je srce bilo na mestu. Cuj, ti ces mene dr..ti.
I tako, samo da znate da rad na brodu i ti ljudi tamo mogu da pomere svaki vas zivac i nateraju vas da razmislite da li vama treba to, da budete neciji sluga. Ili, uvek mozete da im pljunete, date prljavu kasiku ili viljusku ili cak, (sto znam da su radili) prljavom salvetom ispolirate casu. A mozda je neko u nju pre toga kinuo?

6
-Gubi se “wow efekat”. Ono kad ides na Bahame I pomislis o ne , opet Bahami. I kad to stvarno mislis.  :clapping: :clapping:
svaka cast, odlican text  :yahoo:

7
Zenski kutak / Re: Ljekovi na brodu?
« on: 05/October/2015 »
Niko ti nece praviti problem za to. Tablu koju koristis stavis u svoju torbu a ostatak u kofer.

8
Pooozdrav  :wave:
Moze pomoc? Da li je neko skoro vadio kadasku vizu?
Kompanija nam je trazila, tj poslala garantno za WX-1 ili Canadian entry Visa... Po nekim informacija koje imam, ne izdaju tu vizu nego turisricku...
Guglala sam, zvala neke brojeve ali nisam nasla niti dobila konkretnu informaciju  -()-.
Ni na forumu nisam nasla nista da je neko pisao skoro...
Da li je prvi korak, kao i za americku aplikacija onlina? Koliko kosta? Kako se zakazuje razgovor? Da li se salje pasos u Bec? Da li je istina da se ceka 30 radnih dana, jel toliko nemamo?
Molim Vas, ukoliko neko i zna i vadio je skoro da mi objasni "odakle poceti".
Hvalaaa

9
Nisam citala forum dok sam bila na brodu, nisam pratila sta se desava, odgovarala na postove ili komentarisala…
6 meseci me ovde nije bilo, ali vi me razumete, znate sta je brodski internet (pogotovo sad kad “dere” megabajte umesto minuta) i da cim uhvatite net napolju zurite da se javite svojima, zovete ih, okacite koju sliku i trk nazad na brod da odspavate jos makar onih 20min… Mislim da moje “cutanje” nije za zameriti.

Vratili smo se kuci, evo vec 20tak dana dangubimo, ali bukvalno…
Opet svi rade, imaju obaveze a mi… odmaramo, sredjujemo kucu, krademo Bogu dane i iskreno, cekamo da idemo opet… Razmislajmo gde cemo na odmor, zasluzeni odmor, ma nista specijalno nam se ne desava.
Ceo ugovor smo bili na Aljasci, Boze, jeste lepa i prelepa ali i depresivna do zla Boga. Danas su u Honolulu…
Usla sam jutros na fejs i cela pocetna mi je HONOLULU!
Volim ga, obozavam, ni sama ne znam zasto niti znam da objasnim ali toliko emocija me veze za njega, mada sam bila i u boljim portovima, ali Honolulu mi je ostao poseban… i tako, da se ne lazemo, ljubomora me neka stigla…
Suze mi se skupile u ocima jer naravno nisam izdrzala i pregledala sam “nas” folder sa slikama, svim, ne samo “probranim za fejs”. Pa posle Honolulu, sledeci folder, pa sledeci i na kraju sam pregledala verovali ili ne dobrih 5000 slika uslikanih za ove 4 godine. Na neke se naravno nasmejes, na neke zazmuris jel te sramota i kad se setis momenta kad je slika uslikana (jel je naravno iz crew bara) a na neke suze same dodju.
Zahvalila sam Bogu i shvatila koliko sam srecna zapravo. Boze, hvala ti, jer to sto su moje oci videle za ove 4 i po godine necije, ne da nece nikada, ma ni delic… i idemo, opet i opet i opet…

Kad se samo setim koliko mi je ovaj ugovor bio tezak, najtezi do sad, ali ne fizicki nego psihicki, a to je gore. Kakve su se sve emocije lomile i sibale u meni.
Ne znam, mozda da nismo skoro ceo ugovor proveli na Aljasci ne bi bilo tako, ko zna. Al bilo mi je tesko.
Mozda bi mi bilo lakse da nas je sunce ogrejalo kad bi izasli napolje i da smo se bucnuli negde na Havajima ili Karibima.. Jesam bila sa mojim dragim ali opet u meni je bilo nesto…
Mesec dana smo radili Havaje, Kaliforniju i Meksiko, ali to je ljudi moji samo 4 kruza, a Aljaska je bila 4.5 meseca naseg ugovora.

Secam se, avion slece, na ekranu vidimo pistu u San Francisku a meni suze liju kao iz kabla. Zasto? Ni sama ne znam!
Pomisao da tek za 174 dana idem kuci, a da od toga nije prosao ni jedan me je dotukla. Dan po dan na brodu nikad ne prolazi, traje kao vecnost, znate…
Ovo je prvi ugovor da drustva nije bilo, nasa ekipa, jedan po jedan su otisli kuci vrlo brzo i ostali smo sami…
Nije da nismo jednom drugom dovoljni, nemojte to da mislite, ali sta je brod i “ship life” ako se ne zapije makar svako trece vece, jos onako u uniformi? Nije to do zurke, one sto “ovi” organizuju uvek se zavrse kao smorcine, meni barem. Svi se kao nesto sredimo, cekamo je a ne bude nista bolja od predhodne ili sledece.
Najbolje brodske zurke su one neplanirane, kad sedne dvoje da popije po jedno, pa dodje jos jedan, pa jedan pa na kraju je 5min do zatvaranja bara pa trk po jos 15-20 hainikena, al bukvalno, znate to… Ali ovaj put, za svih sest meseci ni jedne takve nije bilo… Mislim, bilo ih je sigurno ali nisam bila glavni akter, a vala ni sporedni. Drugaciji su ljudi bili, ili smo mi bili drugaciji, ko ce ga znati. A da mi je falilo jeste, naravno. Posao kao posao… Ne ides prvi put, tacno znas sta te ceka, a s obzirom da smo se na isti brod vratili znali smo i ko.

Dosli smo na brod. Emocije se recima ne mogu opisati, smenjuju se iz sekunde u sekundu. Isti brod, isti pir, cak ista ekipa iz crew office-a, pozdravljaju nas i pitaju zar ste se vec vratili?
A mi 3 meseca sedeli kuci… Opet isti “M1”, zakrcen zbog loading-a a ja koracam do svoje kabine, verovali ili ne, moje stare.
Odlazimo u smoking area-u a tamo nas vec ocekuju sa pozdravima i zagrljajima manje vise svi oni koji su tu ostali kad smo mi odlazili! Koji déjà vu! No dobro!
Dani prolaze sporo, kao sto rekoh kao vecnost a kad poledam datum, opa prosao je mesec, i dva… i konacno ostao je jos jedan, najduzi!
Zadnji dan… Nikad mi nije bilo tako teska, nervoza me je gusila ali bukvalno. Tren jedan nisam spavala zadnju noc, nisam mogla. Kao nikad do tada, kao da je taj dan ima 240 sati…

Ovaj post nema neku svrhu, niti cete iz njega nesto pametno cuti… Pisem ga, jer me ne razumeju… Opet, ni sestra, ni mama, ni kuma, ma niko. Moj dragi prvi. Njemu je ok, uhvati ga nekad da bi kuci, da bi da ne radimo nista ceo dan i samo gledamo filmove i jedemo, ali lakse mu je nego meni. Ni to ne razumem kako. Mozda zato sto nije tako vezan za porodicu kao ja. Zadnji dani su i njemu dugi i jedva ceka da prodju ali je on ok ceo ugovor. I jos ne krenemo kuci on jedva ceka da se vratimo. Svasta i od njega.

I tako, da nastavim zasto me on ne razume… Brojala sam dane kad cu vec kuci, cekala, cekala iscekivala a sad… Kad cemo vise nazad!
Bog samo zna koliko sam bila gladna. Ne gladna, zeljna svega, supe, sarme, kajgane, niceg posebno, niceg specijano.
Smesno je to, znas, nikada nisam sanjala hranu ili da jedem, nikad! Na brodu vala jesam. Sanjala sam grasak, varivo i pohovane snicle. Nasla sam ih u crew mess-u. Tog momenta kad sam priblizila viljusku ustima zazvonio je alarm. Nisam probala meso.

Rucala sam taj dan, opet za promenu jel konfleks sa bananom. Menjam, da mi ne dosadi, menjam ukus vocnog jogurta, nekad jedem breskvu nekad banana-jagodu. Nekad jedem konfleks a nekad granolu, cisto da mi ne dojadi. Tuga! Meso… Parce mesa nisam pojela mesecima! Ribu ne jedem a pileci burger mi se vise zgadio ljudi.
I evo me kuci vec 20 dana a apetit nemam, nisam jos jela grasak, mozda cu sutra. Nikad ga nemam kuci! Makar izgubim one kilograme koje obavezno dobijem na brodu.
I opet, kuci sam i jedem na silu, zato sto moram jesti.
Kuvam, volim da kuvam a onda kad je gotovo ja gladna nisam. Jedem da se ne bi svadjala sa muzem jer naravno ne razume kako nisam gladna, opet!
Toliko mi je falilo da sedim i citam knjigu ceo dan, sve dok me ona drzi… Procitala sam jednu na brodu sto sam kupila u Walmart-u, ali mi je trebalo jedno 2 meseca za to.
Sad imam svo vreme ovog sveta da citam ali ne drzi me knjiga, misli mi lutaju. Svesna sam i sama svog ludila.

Glavno pitanje mi je sta sad??? Kad sam tamo, cekam da idem kuci, jako najjace, brojim dane isto kao i zatvorenik koji ceka da bude pusten na slobodu.
Samo sto mene niko tamo ne drzi mimo moje volje. Naravno da mi nije svaki dan takav, imam i onih lepih i srecnih dana ali vecina su dugi i jednostavno receno takvi…  
A sad kad sam kuci, pa ne mogu iscekati da se vratim. Fali mi, sve mi fali.
Tih par sati u nekom portu ili nekoj od plaza (sto ljudi oko mene mogu da vide samo na mojim slikama i netu) i sam taj osecaj kad sidjes sa broda i udahnes svez vazduh, krocis na tlo, e to je sreca.
Samo onaj ko je bio na brodu zna kakav je osecaj kad posle 2 sea day-a ili ne daj Boze vise izadjes napolje.
Koliko je samo ljudi “proslo kroz moj zivot” od pocetka, ne znam ni kako da nazovem, mozda OVOG NACINA ZIVOTA, od 1.05.2011.
Neki su bitni, neki su bili, neki su ostali a neki, pa vala ni ne setis se da su postojali.
Koliko samo ljudi iz SVOG ZIVOTA PRE BRODA iskljucis, moras, desi se, jednostavo to tako ide. Nema te 6 meseci. Vidis ko te se setio a ko nije. Mada, ja znam po tome, znala sam prvi put kad sam se vratila s kim sam samo nastavila razgovor kao da smo se videli juce a kome vise nemas sta reci.
Samo taj ko je bio na brodu zna kako je to kad konacno nadjes drugaricu, i vezes se za nju, da je zaista zavolis ko sestru i najrodjeniju i kakva je to tuga kad ode kuci pre tebe.
Samo ko je bio na brodu zna koliko se zapravo vezes za ljude tamo i sva ona obostrana obecanja vidimo se kuci a nikad se ne sretnete.
Vidite se sa nekim, ali je mali broj njih. Ali za neke od njih znate da ce ta prijateljstava trajati zauvek jel vas je, kako moja Nena i ja kazemo muka spojila i niko te ne razume bolje.
Ali tu je i ono sto sam Vam vec rekla, shvatite i naucite ko vam je pravi tamo kuci.

 Gosti? E vala zaklela sam se da cu jednog dana napisati knjigu, bez cenzure, kako su glupi i kako bezobrazni znaju biti. Ali, ne znam samo kako cu je potisati, jer kad bi sve iznela i napisala sto znam popila bi tuzbu od kompanije sigurno  

I kao sto rekoh, nema ovaj post neki poucni sadrzaj, samo sam ubila nekih pola sata, sat ili mozda vise s njim…
Citala sam forum, procitala svoj prethodni post koji me je rasplakao i eto samo sam krenula da pisem.

Zelim da Vam kazem, vama koji ne znate sta sve brod donosi i jos uvek se dvoumite, da moj zivot i ja sama vise nisam ista i mislim nikad necu biti zahvaljujuci brodu i tome sto to iskustvo donesi.
Donese ogromnu srecu, onu najvecu kad zagrlis svoje najmilije posle 6 meseci dugih kao vecnost, kad iz aviona vidis Beograd (naravno da sam opet zaplakana kad sam ga videla kroz prozor), donese dolare  o kojima u Srbiji mozete samo da mastate ukoliko ne kradete ili slicno, donese magnete i suvenire, radost kad das poklone svojima ali vidis da im je bitno samo sto si konacno kuci

… ali tu je i ona druga strana… Tvoj zivot ide, meseci prolete i zivot ti prolazi na brodu, jedino u karijeri i finansijski mozes da napredujes… Izgubis pojam o vrednosti novca, jer meni nesto sto je 1000 din nije skupo a ljudi nemaju sta jesti… Tuga!
Ne mogu da zamislim da radim kuci opet za 20000. Ne da ne mogu, necu!
Pa je tu pitanje sta cemo raditi posle broda, ne mozemo tamo ostati vecno.
Odgovor jos nemamo.
Pa pocnes da razmisljas kako zivot prolazi pored tebe, propustili smo dve bitne svadbe, postali ujak i ujna dok smo bili na brodu, deca kojima smo stric i strina su prohodala i naravno nas nisu prepoznala, a o svojoj deci samo pricamo. Ima vremena za to, mladi smo, tek smo dve godisnjice braka proslavili i to na brodu naravno, ali vreme je tako relativno…
Koliko prozivis dok si tamo isto toliko i propustis dok se desava kuci…

10
Price / Re: Udje ti u krv, jos kako...
« on: 03/March/2015 »
Hvala, hvala  :D
Osecam se kao neko pametan ko i jeste napisao nesto jako pametno  :rolleyes:
Sad kad sam citala komentare sam procitala svoj tekst i videla nekoliko gresaka, progutana slova a i ona sto su visak, ali nije vazno, da sam citala sve da bi pregledala greske nasla bi nesto sto mi se ne svidja, obrisala neku recenicu, neku dodala a to vise ne bi bili to jer je sve ovo samo "izlazilo" iz mene, sve te emocije i secanja i prozivljavanje trenutaka koje nikad necu zaboraviti i samo sam kliknula Post kao sto cu i sad.
Naravno da mnogo toga nisam spomenula, ni ne moze se sve napisati, opisati, ali svi koji planiraju da idu treba da znaju, vise od polovine prijatelja koje sad imate vise necete imati kad se vratite, ma koliko cvrtso verovali da ce zauvek biti tu, kad se prvi put vratite nema ih, nestanu, i ni ne treba da zalite za njima jer brod nam "pomogne" da shvatimo i da se pravi pokazu... Ali zato neka prijateljstav cete "ucvrstiti" za sva vremena, videcete sami ko vam se iskreno obradovao i ko vas je cekao jedno zeljno kao vasa porodica. Ima i takvih, mada manje nego ovih drugih ali ima i cuvajte ih jer su to pravi PRIJATELJI. Tamo, daleko od kuce i potpuno sami cete upoznati ljude po kojima cete pamtiti taj period zivota i ugovor, i verujte postace vam i vazniji od nekih sa kojima ste do broda sve delili. I danas, posle cetiri godine, dve kompanije, tri ugovora i 5, 5 razlicitih brodova ima par ljudi koji mi vise znace i vidjam ih cesce (koliko nam "brod" dozvoli) nego ove pomenute nazovimo ih lazne.
I da nije bilo broda, nikada, nikad ne bi videla Majami i Los Andjeles o kojima sam mastala od kad znam za sebe. Plivala sam sa delfinima, dva puta a nekad mislila da je to san koji se nikad nece ostvariti... Obisla sam Bahame, Karibe, Havaje, Aljasku, Evropu i sta znam, mozda sam nesto i zaboravila da navedem, da ne pominjem pojedinacno 50, dobro citate 50 razlicitih magneta jer sam u svakom portu kupila po jedan i uslikanih nekoliko hiljada slika koje drugi mogu samo da gledaju i jedno takvo zivotno iskustvo koje bez broda necete doziveti. I eto, sad opet ne mogu da docekam da krenem  :plovim:
I evo, upravo me moj pas gleda i ceka da ga pomazim i jedva cekam da se vratim... AAAAAAAAAAA  :facepalm:
Dosta od mene o ovoj temi, izgleda i previse   :wave:

11
Price / Re: Udje ti u krv, jos kako...
« on: 03/March/2015 »
Slazem se, apsolutno! Bas tako, razapeti smo izmedju dva sveta koja nam toliko "trebaju", a ne idu jedan sa drugim, nikako. I defnitivno nam treba klub za lecenje, jer ovo nije normalno :D  :smack:.  A meni pod hitno treba strucna pomoc pa da shvatim zelim li "tamo il vamo"  -()-

12
Price / Udje ti u krv, jos kako...
« on: 03/March/2015 »
Ovo mogu da razumeju samo oni koji su vec bili i radili na brodu, makar jednom...
Kod mene ti je to uvek isto.

Secam se, posle prolaska intervjua pre vise od cetiri godine svaki dan sam sedela i cekala mejl, gledala i proveravala telefon koji ne zvoni da me slucajno nije agencja zvala sa toliko iscekivanim vestima da mi je istigao ugovor i da idem...
I tako su prolazili sati, nedelje dani, pa i meseci i nista...
Kako to vec ide, naravno da sam vec svima, dragim ljudima, poznanicima a vala i nepoznatima, ljudima koje sam tad upoznala sva vazna "rastrubila" da JA IDEM NA BROD!
Naravno da ja idem... I onda, tako dok vec postajes ocajna u tom svom cekanju, svi te ispituju kad ides, gde ides, jesu li te zvali i milion drugih pitanja (necemo o onima koji smaraju kako bi i oni bas eto na brod pa da im objasnis sta, gde, kako, koliko kosta..) pa dok odgovaras ne, i da jos nista ne znas, u tebi raste jos veca nervoza jer vec vidis sebe na tom divnom, savrsenom brodu, radeci posao snova, zaradjues vise od gradonacelnika grada i sve ostalo posto je sve u vezi sa brodom savrseno, zar ne?

I onda konacno poziv da je stigao ugovor... Uf, hvala Bogu.
Svi koji ste ovo prosli znate vec, odes potpises ugovor ili ga istampas sa mejla, skeniras i posaljes nazad. Jeeee, koja sreca i radost! Mozda cak i zabluda? No dobro.
I tako polako mastas o svemu tome, tridesetsesti put citas iste price na forumima, sta ljudi pisu, gledas slike na guglu ili ako imas srece i u prijateljima nekog na fejsu ko je vec tata-mata tamo i postavio 10000 slika i divis se i zavidis mu... Ali i ako nemas nikoga u priatelljima, uvek ces naci otvoren profil nekog moreplovca pa kao ocaran buljiti u njegove slike.
Nije istina da to niste radili...  oT

I tako, sad cekas i otvaras mejl milion puta u toku dana i cekas kartu! Stigla je! Open Boze hvala ti, sreca, ma do sad najvece!
I onda krece... Shvatas da treba da se pakujes, sta gde... Trcis i kupujes sve, i potrebno i ono sto nikad iz kofera izvaditi neces (ali to jos ne znas i trpas sve kao sumanuta), hvalis se, prvo zoves sestru, mamu, najbolju drugaricu pa stavljas status na fejsu da "ceo svet" vidi da ti ides. I onda nastupa ona tako dobro poznata, ogromna panika koja te gusi...
Pregledas dvadesetosmi put detalje leta, guglujes hotel, opet, proveravas (iako vec znas napamet) gde ti brod ide.
I jednostavno vise ne znas da li si srecna ili ne. Tek tada shvatis da zaista ides, da je to to i nije ti jasna tolika nervoza, strepnja i ceka se plasis kad si toliko to cekala.

Krenes, gledas Beograd iz aviona i nastavljaju suze da ti se skupljaju posto si se vec doooobro isplakala kad su te mama i ostali dragi zagrlili i ispratili sa onim "javi se cim sletis, cuvaj se i pamet u glavu". I tako, uzbudjenje je ogromno, adrenalin ubija ali opet suze naviru, kud ces sad sa njima...

I onda standardno, stizes u hotel, umorna i slomljena od puta, uplasena jer nemas pojma sta te ceka sutra, ali umorna zaspis sa mislima da ces valjda cuti alarm.
Konacno si stigla na svoj "savrseni brod".
I idemo, prvo razocarenje kabina 2x2 i neki tamo stranac na donjem krevetu, grozna uniforma, supervizor koji te je na smrt prelasio, odma pocinjes da radis (iako si se nadala da ce ti MOZDA dati extra 2 sata da odmoris) i sve, sve ostalo.
Shvatas koliko ti fali mama, sestra, brat, decko, pas, tvoj krevet, mamina supa ma sve ti nedostajes, i sto si mislila da nikad nece.
Cak i ona glupa komsinica koja u 7 ujutru lupa usisivacem po tvom mozgu. Sve! Na brodu te sve nervira, svi su ti grozni.
Obicno imas srece pa nadjes brzo najbolju drugaricu, sa kojom kuci mozda ni kafu ne bi popila ali tu ste u istim mukama, zblizite se, postaje tvoja drugarica, sestra, brat tamo i dan dan si joj zahvalna jer da nije bilo nje i njene podrske i reci "proci ce, navici cemo se" bi mozda i odustala.

Vreme ide, prolaze dani i kruzevi s tim i meseci i time shvatas koliko ti fale neke najosnovnije stvari iz "tvog, pravog" zivota kao prozor, vreme da procitas knjigu, pa makar da u pidzami popijes kafu i popusis na miru 4 cigarete z nju.
Jedna kriza, druga, pa ti je sve super par dana jer si imala day off u Grand Caymon-u, kad shvatis da imas brdo slika kao sa razglednice, a svaka na fejsu ima barem 50 lajkova i 60 komentara "jao blago tebi ti uzivas" i "jao ljubomorna sam, hocu i ja tamo"... I onda se, da se ne lazemo podmuklo osmehnes i shvatis koliko srece imas...
Brojis dane, precrtavas ih na papiricu i cekas da krenes kuci. Dosta ti je, ne mozes vise, hoces da se naspavas, otvoris prozor od sobe kad ustanes, setas koliko te noge nose, ne radis nista i sve ostalo. Zavidis ljudima koji piju i vesele se zadnje vece kruza u crew baru jer sutra idu, ujutru ih vidis srecne sa koferima i samo cekas svoj dan! I dodje naravno, konacno.  

Blizi se dan da krenes kuci, ushicenje raste, i tako zadnje nedelje, svaki put kad udjes u crew bar ili prdjes nekih hodnikom pomislis "falice mi sve ovo".
Ma nece, idem kuci govoris sebi! Kuci se vec uveliko kuva i sarma, i supica, i mama pece mesa, pravi 20 salata, gibanicu, sve moguce kolace koje volis i uz to palacinke i kao da sve to nije dovoljno kupuje smoki i plazmu jer joj je dete zeljno svega :).

Doslo je tvoje vece, ti si sveceras glavni akter u crew baru koji sutra ide kuci sa jos sacicom ljudi. Sada tebi zavide a tvoja sreca nema kraja.
Na momente pomislis kako ce ti nedostajati sve ovo, ovo judi, brod, okean svuda oko tebe ali ma kakvi nema sanse, jer ides kuci!
Ako ste zadnju noc uspeli zaspati i spavali svaka vam cast jer ja ni jednom nisam. Od uzbudjenja, alkohola, emocija... Doslo je tvoje jutro i ides!!!
Ne mozes da iscekas da obavis sve od cabin check-a, bacanje linena, vracanja uniforme i ubedljivo najveceg smaranja dok sedite na onom meetingu i cekate da teta konacno kaze idemo.

I onda... Krenula si... Bacas poslednji pogled na brod, svoju kucu poslednjih 7 meseci (iako je nikad nisam tako nazvala, nije mi to kuca kao sto mi ni kabina nije soba) opet suze naviru, cudne neke emocije ali ih guras u stranu jer ides kuci.

Let je kao vecnost... Kao da danima pitujes a ne stizes.
Jedno presedanje, cigareta na brzinu pa makar zakasnila na let, drugo ako nisi imala srece i "dobru kartu" i onda, konacno ugledas Beograd kroz prozor!
E taj osecaj nikada nikome recima necu moci opisati. Vidis samo zelene njive, livade ili sta su vec i ne zanima te ali taj osecaj je toliko jak kao ni jedan nikada pre u zivotu...
Sleces, nikako da avion vec stane, svi mirno sede u mestima a ti vec navlacis jaknu, pakujes sve u torbu i ustala bi da smes ali jbg...
Izlazis iz aviona, svi tvoji najdrazi (koje si shvatila u proteklih 7 meseci da ih volis i vise nego sto si mislila i znala da se moze voleti, jer su ti toliko nedostajali da je tako jako bolelo) te cekaju, trce prema tebi, ti prema njima, grle te, ljube, placete i sedate svi u kola i krecete kuci.
Mama je spremila sve vec nabrojano ali i jos ponesto jer, Boze moj dete joj voli i sigurno je zeljna svega.
Srecna si , zadovoljna, sedite, radujete se, prepriicavate sve sta se kome izdesavalo iako shvatis da si ti jedina kojoj se zaista nesto desilo i promenilo a kuci je sve isto, sve.
Ni sama ne znam, ocekujes i zamisljas ne znam ni ja sta kad se vratis konacno kuci u svoj grad i onda vidis mozda je 3 prodavnice zatvoreno, 1 otvorena u kraju, kafici promenili vlasnike i imena ili se isto ako i sa proodavnicama 3 zatvorilo a jedan samo otvorio. Kad udjes u prodvnicu zaprepastis se koliko si platila hleb, pavlaku i mami cigare, pogotovo sa cinjenicom da je svee pokuspelo a mamina plata ista, tj da zdravstvenim radnicima sad i skidaju 10% jer Boze moj, drzava je u krizi...
Drustvo te ceka, jedva cekas da vidis i ti njih i shvatas da si opet ti jedina koja ima nesto da isprica, a kod njih je sve isto.
Sretnici su imali srece da odu 7 dana more, ovi sto nisu imali srece, taj para su se kupali u bazenu celo leto, tj koliko su im vreme i novac dozvoljavala a ti si opet jedina koja je nesto dozivela i prosla.

Pa naravno, krecu poruke na fejsu tipa "cao kako si, sta ima novo, kako je bilo na brodu i ako mozemo da se vidimo da mi objasnis kako ja da odem ili da mi napises u poruci".
Znate vrloo dobro da su poruke bukvalno takve i da su to klasicni smaraci s kojima se ni secas kad si zadnji put razgovarala ili ih srela a kamoli popila kafu, mozda nikad...
Vremenska razlika, dobrih 9,10 sati, sa Kariba doazis kuci u jesen ili zimu, nocu ne mozes da zaspes da danju si umorna jer je to velika razlika i sok za organizam.
I tako dok se prilagodjavas polako, shvatis da je proslo dobrih 10 dana, da je kuci zivi smor, da svi rade i imaju obaveze sem tebe i pocinjes da se smaras zesce.
Po deseti put gledas svoje slike usikane na Bahamima, Karibima, prelepim plazama koji si do sad znala samo sa gugla i pocinje...Pa, nije ni bilo ni tako tesko, ni tako lose, pa ne mozes docekati da krenes nazad, sve ruzno si zaboravila, vise se ne secas koliko ti je nekad bilo tesko i fizicki i psihicki i HOCES STO PRE NAZAD NA BROD!

Mama ti se sokira, jer toliko si plakala i htela kuci da sad posle samo dve nedelje ne mozes da se naviknes da oko sebe i kroz prozore ne vidis samo okean i nebo, kako ti fali drustvo sa broda a plakala si za svojima s kojima se druzis jos od srednje i detinjstva, kako ti nase cigarete vise ne valjaju jer je Marllboro light najbolji i kako bi bas u crew baru popila rum-coke sa lime-om!
Zena je u soku a ti jos vise. Udjes na fejs a ovi prijatelji sa broda stavljaju statuse i slike iz Cozumela a ti sedis u dnevnoj sobi sa novim lap topom sto si tamo kupila, pijes tursku sa mlekom iz najvece solje, slusas omiljenu muziku i pucas od zavisti pregledajuci treci put iste slike sto su stavili, zaboravljajuci koliko oni tebi zapravo zavide...
Vreme prolazi, ti ludis, imas i par depresivnih dana i samo cekas da vec krenes nazad!

I konacno, stize mejl, karta, detalji leta i hotel i opet si presrecna!!! To, upravo to si cekala!
10 dana pre polaska kupujes sta ti treba, razmisljas kako ovaj put neces poneti onu sivu majicu koju iz kofera nisi ni jednom obukla (ali je opet pakujes i nikad ne obuces jer si u toku ugovora kupila jos deset novih i boljis) obilazis tetke, bebe i dede, bolje prijatelje jer sa ovim dragima i bitnima ces popiti nesto i pozdraviti se tek pred polazak, vece pre verovatno, gledas da sto vise budes kuci sa svojima zadnje nedelje jer ce ti opet faliti da boli i ti njima... I onda, da ne verujes, dan pred polazak, pregledas kofer, da li je sve tu, da li sis ve kupila i opet nervoza, panika, nostalgija i pitas se da li ti to sve treba i shvatas da ti se ne ide i sta sad. Znas sta te ceka i pitas se zastooo?

Uzleces sa Tesle i opet iste suze, opet isti strah kad krocis prvi dan na brod, isti kao onaj prvi put i sve sve isto...
Cekas da ides kuci, mislis kako je ovo zadnji put i dosta, resena da se vise ne vracas, sleces u Beograd sa opet istim oni suzama "za sletanje".
Opet se srecna vozis kuci, jedes sveee sto je mama spremila, opet je sve isto kuci, samo se tebi nesto desavalo i promenilo u zivotu i kao deja vu sve isto prolazis.
Posle 10 dana tazis more i zavidis onima sto su ostali na brodu i stavljaju slike... I tako u krug, svaki put...

I evo, sat vremena sto sam pocela ovo da pisem stigla mi je karta koju sam toliko cekala i stalno trazila u inboxu zadnji mesec dana...
Toliko sam se obradovala, slecem u San Francisko u 13:45, imacu vreme da lutam i cunjam, slikam Golden Gate bridge, popijem kaficu...
A sad, dok "ovi" lajkuju i komentarisu sliku karte sa mejla sa sve naravno "blago tebi" (jer ruku na srce ne mozes da je ne stavis na fejs, ma koliko me on smarao iako retko, bas retko ista i postujem)  u meni se opet sve ono isto skuplja...
Idem. Jos 9 dana sam kuci... 174 dana me nece biti (sestra mi je izracunala)... Opet alarm svako jutro, nadas se da ces imati day off u Honolulu a ne Hilo-u, u San Diegu, opet samo banane i cereals iz crew mesa, fino i redovno se jede napolju...

Da li mi se ide ili ne? Ne znam. Opet sve isto, isto kao svaki put... Ne mogu vec da docekam da se vratim kuci iako jos nisam ni kofer spakovala, ali isto tako ne mogu da zamislim da je prosli ugovor bio ZADNJI i da vise nikada necu ploviti. I to je upravo ono - ko zavrsi prvi ugovor i vrati se, gotov je, udje mu brod i "ship life" u krv.

Sad je lakse, mnogooo lakse, drugi put idem sa muzem i naravno da sam zahvalna, srecna, imam veliku podrsku i lakse je sa njim naravno, ali opet... Niko ko nije bio ovo nikad nece razumeti.
 Sad me "drzi" to sto se vracam dan pre sestrinog rodjendana kuci i moci cu joj kupiti za rodjendan sta god pozeli, a nisam mogla pre dok sam radila "kuci".
Drzi me ona sreca sto mojima donesem poklone kakve god pozelim, mami od kuci skupih parfema koje tamo kad kupim i ne osetim, sto bratu mogu da kupi Nike patike koje ovde niko nema a pre 4 godine nisam mogla odvojiti 1000 dinara a da to ne osetim i jos kako.
Drzi me cilj koji imam sa muzem da zavrsimo kucu kako mi zelimo, kupimo dobra kola i obezvedimo buducnost deci kakvu zasluzuju kad za to dodje vreme.
Jbt, nekad nisam mogla kupiti toster jer je onaj stari crkao a da se ne zapitamo da li nam stvarno treba. Tuga, ali tako je to u Srbiji...

I onda, zbog svega toga i cinjenice da cu imati jos dva magneta vise ili 10 sa mesta o kojima neki samo sanjaju i uramljene slike iz San Franciska shvatam da mi se ide, i to jako ali opet...  
I tu je onaj pogled koji samo na sea day imas, nebo i more, nista vise, ali opet... Kuća je kuća! :pilot: :plovim:

13
Parovi na Brodu / I na drugi ugovor zajedno!
« on: 28/February/2015 »
Znam, dugo nisam pisala...

Posle 8 meseci na brodu sam se uzelela svega sem sedenja po ceo dan za lap topom... Uvek ima parova koji zele zajedno da odu na brod pa zato zelim da podelim nase iskustvo sa vama, mozda nekom pomogne...
Pre otprilike 2godine, moj, tada decko i ja smo resili da odemo zajedno na brod...
Kako sam ja vec imala iskustva i radila na brodu, znala sam kako to ide i gde se obratiti... Krenuli smo, naravno od Gift shopa...
On nije prosao interviju a gospodja Helena je  rekla da ukoliko se predomislim, s obzirom na moje iskustvo i engleski, ja sama mogu otici i to veoma brzo. Nisam zelela...

Poceli smo zivkati sve agencije i raspitivati se da li salju parove...
Ogovor je bio ne ili ne znaju i nista ne obecavaju... Odustali smo od broda i skoncentrisali se na ostale planove, pripremu svadbe, preselili se i poceli zajednicki zivot i sve ostalo sto zajednicki zivot nosi.
Moj dragi je odustao od toga da cemo moci otici zajedno na brod, ali ja nisam.
Jednostavno, kao neko ko je vec bio i iskusio "ship life" i postao "zavistan" od istog, nisam mogla odustati. On je trazio i guglovao poslove na kopnu, a ja brodu.

Posle svadbe i medenog meseca, kad se napetost oko cele te price zavrsila opet sam trazila po netu gde bi i kako mogli da se prijavimo...
On je ucio engleski, isao na privatne casove, ali ja sam znala da to nije dovoljno da bismo otisli na recni brod, ili mozda Celebrity gde daju prednost parovima.

I tad sam opet nazvala Kouzon. Opet isti odgovor, ne mogu da garantuju da bismo dobili isti brod, a jos manje datum, ali, posto sam im verovatno dosadila, rekli su da posaljem CV-e, preporuke i sve ostalo i da spremimo izvod iz maticne knjige vencanih... Tako smo i uradili, prosli preliminarni interviju, saopstili su nam da zbog njegovog loseg engleskog mozemo aplicirati za Princess i da ne garantuju da cemo dobiti isti brod ali ce oni, kad dodje do toga dati sve od sebe...

I tako je pocelo, trening u Beogradu, glavni inreviju i u februaru prosle godine se sve to zavrsilo, saopsitili su nam da smo prosli i mogli smo samo da sedimo cekamo i da se nadamo da cemo i na brodu biti zajedno. Moj dragi mi je cesto postavljao pitanje "Sta cemo ako ne dobijemo isti brod" (a jos smo i u ugovoru koji smo dobili od agencije potpisali da smo svesni da mozda necemo dobiti, da smo upoznati s tim s njihove strane i da necemo vrsiti pritisak na njih), a kasnije i svi oko nas, roditelji, prijatelji cak i neki glupi poznanici (jao, pa sta cete ako ne dobijete isti brod, jeste pricali o tome).

Uvek sam im odgovarala, svima "Dobicemo", mada ni sama veoma cesto nisam verovala u to.
I tako, jedno aprilsko jutro me je nazvao Milan iz agencije da mi kaze da je stigao MOJ ugovor i da li sam spremna da idem za 12 dana...
Pre nego sto sam i odgovorila, prvo sam pitala "A moj muz"?? Rekao je da nema sanse da dobijemo isti brod tako od kuce, da jedno od nas mora da ode prvo sam, da ce posle, kad je vec jedan na brodu onom drugom biti lakse da dodje tamo, da ona predostavlja da cemo za mesec, dva biti zajedno i ko zna sta jos posto ja vise nista nisam cula.

Svesna da nemamo nekog izbora pristala sam i krenula na trening za Buffet stw. "Tamo ces biti 7-10 dana a kad dobijes brod na kojem ces odraditi ugovor bice nam lakse da i njega posaljemo".
Na forumu, u grupi na fejsu sam vdiela da ima ljudi iz bara koji cekaju i duze od 6 meseci kuci... Dragom to nisam rekla, nisam htela da se nervira i panici, i sa pozitivnim stavom "bicemo za mesec, dva zajedo na brodu, zaradjivati, kupati se, uzivati" smo se pozdravili. Otisla sam...

Stigla sam u Los Angeles, bila u Hollywood-u, islikala se, i bila srecna ali, naravno mucilo me je sta ce biti, da li ce on zaisa doci.
Prvi dan sam otisla kod HR-a i dala joj skeniran i original, preveden na eng i inetrnacionalni izvod iz knjige vencanih. Samo mi je odgovorila da cu to dati na brodu na koji odem kad zavrsim trening. Jbt!
Svaki dan sam zvala kuci, proveravala mejlove da vidim da li se nesto desava, da li je on dobio ugovor, pa makar crew number, nista.
Svaki dan je i on proveravao mejl, svakih pola sata, zivkao i smarao agenciju, pisao im, nista...

Kome god da sam rekla da mi je muz kuci i da ga cekam rekao mi je da nece ni doci i da se tome ni ne nadam, da je jako tesko da spoje parove, pogotovo prvi ugovor.
Mi nismo par, mi smo muz i zena i bicemo zajedno, vikala bi, ne znam da li da bih ubedila sebe ili njih...

Prosla je obuka, dobila sam brod, odnela sveee papire, opet novom HR-u, u crew office... On je svaki dan od kuce smarao agenciju, ali nista se nije desavalo...
Prolazili su dani, nedelje i prosao je i prvi mesec. Nervoza nas je oboje ubijala, ja sam svima kukala a uvek bi dobila isti odgovor kako ne treba da se nadam i da on nece ni doci...
Bez razmisljanja, otisla sam kod Bar menagera, banula i zamolila da li mi moze reci datum kad im neki bar utility ide kuci.

Objasnila sam sve kako jeste, zeni je bilo zao i sutra ujutru mi je po supervizorki bara poslala papiric sa datumima kad 3 momka idu kuci.
Prvi je imao zamenu isti dan ali druga dva ne, tek posle par kruzeva bi neko dosao da ih zameni. Nazvala sam kuci, objasnila sta sam saznala i rekla mu da zove Kouzon i vidi sa njima da li ikako mogu da ga ubace umesto nekog od ovih.
I onda, posle svega par dana, agencija ga je nazvala da mu saopsti da za 3 nedelje ide na brod, moj brod! Sreci nije bilo kraja, konacno, dobro je ispalo hvala Bogu  :run:.

Poceo je da kupuje sta mu treba da ponese, da se pakuje, dao je otkaz i odradjivao otkazni rok. Ja sam bila srecna, presrena, svima pricala kako nisu bili u pravu i on dolaziii.
Otisla sam u Crew office i proverila, bio je na listi da se ukrcava i bili smo presrecni. Nista mi nije bilo tesko, nasmejana sam radila, srecna bi legla da spavam i srecna se probudila znajuci da je jedan dan manje dok mi ne dodje.
5 dana pre njegovog dolaska, usla sam u kabinu umorna, jedva cekajuci da legnem da spavam. 7 poruka na telefonu... Tog momenta sam pocela da placem i znala da je nesto ozbiljno cim ih toliko ima.
Sve su bile od njega. Ne dolazi... Jovana ga je nazvala to jutro i saopstila mu da ne zna sta se desio ali vise nema rotaciju i ne ide na brod.
Probace da vide sta je, da li moze nesto da se resi ali eto... Ja sam celu noc proplakala, i sutrasnji dan, radila sam i plakala, svet mi se srusio, toliko smo to cekali, toliko se radovali, i kad je konacno trebao da dodje... Naravno, satelita nije bilo i nisam ga ni mogla nazvati... Presi su nas, z*******i, ma sve najgore!

Otisla sam kod HR, kaže ne može da me primi, rekla mi da dodjem sutra... Kod Bar manager-a, u Crew office, ali niko nista nije mogao..
On je zivkao agenciju koja je poslala mejl u Napoli i nista nisu mogli. Svako je odgovarao isto, "zao mi je, ja tu nista ne mogu"!
Ne samo da smo se razocarali, nego nismo ni znali sta da radimo. On je dao otkaz, posao vise nema, tolike smo pare dali za odlazak na brod, jos ih nismo ni zaradili...
Niti otici kuci, niti ostati sama.
Ujutru me je HR primila, rekla je strasno, bas mi je zao... bla, bla, bla... Nisam je ni slusala! Poslala je neki mejl, nekome i to je bilo to.

Ulazeci u lift to posle podne, srela sam je, nasmesila se i rekla da joj je zao, doslo je do neke zabune ili cega li vec, da su ga vratili na brod i da stizeeee  :run:.
Javila sam mu odma, naravno, radovali smo se, a sutra ga je i Kouzon pozvao i rekao da je sve ok, da se pakuju jer ideee.
Dok nije usao na brod i dok se nismo sreli, nisam im verovala! Ne moram vam ni pisati i opisivati kakav je bio susret, koliko smo bili srecni.
Posle skoro dva meseca opet smo bili zajedno i to na ISTOM BRODUU.

Posle toga je usledila borba da meni produze ugovor da bi smo zajedno isli kuci.
Prvi mejl je poslao Crew office, posle nekih nedelju dana stigao je odgovor ne, ne moze...
Zatim je mejl istog sadrzaja, drugi i treci, poslao HR kako smo muz i zena, kako zelimo da idemo zajedno i imamo zajedno vacation i kako bi nam bile vece sanse da se zajedno vratimo na brod zeleli da meni produze ugovor za tih 7 ned.
Opet, mejl tek sledece ned NE... Zatim, cetvrti, Maitre D, naravno ne...Ok, ne moze, pomirili smo se sa tim!
Cetri puta odg ne, blizi se dan da ja treba da idem kuci, ali ne znam da li idem i ostajem, cekamo odg na mejlove, cela "prica" traje vec skoro dva meseca...

Jedan dan mu je neko iz bara, znajuci koliko se mucimo, rekao da bi trebalo da odemo kod F&B Manager-a.
Nisam htela, bilo me je sramota, glupo i vise se nisam ni nadala da ce mi produziti ugovor. Necu ici, resila sam!
Prepirali samo se oko, toga, rekao je da ce on otici i zamoliti ga, ali nisam htela...
Sticajem okolnosti, posle par dana, posto me je supervizor poslao da iz F&B kancelarije donesem nesto, videla sam debeljuskastog coveka koji me je ljubazno pozdravio.
Uzela sam taj papir po koji sam dosla, skupila "hrabrosti" i pitala ga kada bi mogla da dodjem kod njega da ga nesto pitam, naravno ako ima vremena i tako to, sva zbunjena i stidljiva.
"Odmah, reci sta je problem", odgovorio je.
Ispricala sam mu sta mi treba, kako su do sad svi odg bili ne i momentalno je zapisao nasa imena, crew n i datume kad treba da idemo kuci.
Ja sam trebala za manje od mesec dana... Rekao mi je da je poslao i pitao ih ako vec nece meni da produze, neka onda njemu skrate ugovor, da smo mi vencani i da treba zajedno da idemo kuci.

Sutra me je preko supervizora pozvao u kancelariju, docekao sa veeelikim osmehom i rekao mi da ostajem jos na brodu i da cemo ici zajedno kuci. Jeeeee...
Zahvaljivala sam se, mislim da sam ga cak i zagrlila. Briga manje, tj ugovor smo i zavrsili bez nervoze. Trazili smo rotacije na isti brod par ned pre nego sto smo krenuli kuci.
Dobili smo isti sa skoro mesec dana razlike ali to je bilo ok.

Pre nekih mesec dana, zvali su nas iz Napulja i moj dragi je trebao tipa da ide sad, odma za 10 dana na brod a ja u maju. Nema sanse, rekli smo joj.
Probala je da se "cenjka" sa nama ali nismo popustali. Razgvor smo zavrsili sa tim da ce poslati mejl u office ali ne obacava nista... Uvek isto, nista novo nije rekla.
Sledeci dan, poslala nam je mejl u kom je pisalo da smo dobili isti brod i isti datum. :run:

I eto, sad cemo polako poceti da se pakujemo i spremamo da zaplovimo u novu pustolovinu  :plovim:.
Samo, ovaj put su nam ugovori sa istim datumom pocetka i kraja ugovora i jedino sto nas od borbe ceka je ista kabina, ali, u poredjenju sa prehodnim ugovorom, ma to je nista  :party:.

Uglavnom, verovatno sam vas koji ste sami i ne planirate sa devojkom, deckom, muzem, verenicom na brod udavila, ali vama dragi moji koji imate nekog s kim biste zeleli da idete, zelela sam da ispricam nasu pricu da biste shvatili da nije istina da ne moze i nije moguce!

Ne znam ko je nama pomogao da on ipak dodje, Office, Human R ili Kouzon, ali zelim da se, od sveg srca zahvalim ljudima iz Kouzona ako ovo budu citali jer svakako bez njih ne bi ni uspeli.

14
Ideeem  :plovim:. No, zelim da vam se svima zahvalim, vama koji ste postavljali pitanja koja nas manje, vise sve interesuju I vama koji ste na ista odgovarali  :clapping:. Velikooooo hvala I Sefu za ovaj forum. Zao mi je sto ga nisam iscitala pre 3god kad sam I krenula u pricu s brodom ali eto...
Zelim vam svima mirno more, a vama koji cekate datum da vam brzo stigne, bas kao meni  :party:
Poooozdrav  :pilot:  :wave:

15
Pitala sam te ako imas volje da objasnis zasto si ga nazvao najgorim, zasto sad kazes da ga izbegavaju. U svakom slucaju pobeci od njega ne mogu pa videcu sta me ceka...

Pages: [1] 2