Author Topic: Knjiga "Ugovor", Peto Poglavlje - Kolo srece se okrece  (Read 10820 times)

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Offline PopajPGD

  • Registered
  • *
  • Posts: 22
    • View Profile
Drugari, evo ga i 5. deo...taj je zadnji i objavio, a nastavak je obecan pa ga cekamo.
Pored njega je bilo jos nekoliko pricica, ali nisu zvanicno usle u knjigu, a videcu da preberem pa da okacim, ima raznih dogadjaja pa mozda nekome i to bude od koristi.
Nije na odmet, ipak je brod brod.

----------------------------------------------------------------------------------------------------


Poglavlje pet

Kolo sreće se okreće

Skinuli su me iz noćne i vratili nazad u staf kantinu, dok ne nadju «prikladniju» poziciju za mene. Šuška se da ću najzad «izgubiti nevinost» i da će me Hajimi poslati u čuveni «Dinig room» ili ti glavni restoran. To sam odavno čekao. Mislio sam da je to moja šansa da se pokažem, i da će najzad doći mojih pet minuta. Pare ,koje bi mogao zaraditi u glavnom restoranu, nisu bile loše mada je posao bio duplo teži nego sve do sad što sam radio.
Konobari na brodu su se delili u par kategorija: asistent konobar, tim konobar, glavni konobar i senior konobar. Ko bi došao do seniora ,bio je na korak do pozicije asistent Matre D, i bele uniforme. To bi značilo da ne bi više bilo tegljenja tacni i hrane po brodu ,i konstantnog nerviranja što zbog gostiju ,što zbog nadležnih.
Asistant matre D bi se bavio rasporedima gde ko radi, i bio bi glavni na lido deku .Ne bi više prljao ruke i postao bi jedan od menadžmenta .Problem sa ovim ljudima je bio što su svi zaboravljali odakle su došli, i da su oni sami nekad bili konobari. Asistant konobar je bio samo broj. Lice bez glasa. Običan broj i ništa više.
Asistent konobar je radio sve i nije smeo da prigovara ili da negoduje. Išao bi tamo gde bi ga poslali ,bez pitanja. Doduše, asistent konobar je imao najmanju odgovornost od svih ljudi na brodu. Tim konobar je bio sledeći korak. To je osoba koja je znala posao i imala ga umalom prstu. Nije radio na fiksnu platu već na procenat od gostiju.
Svaki konobar je imao svoju stanicu u restoranu. Stanica je uglavnom bila oko 20 ljudi u prvom služenju i dvadeset u drugom. Prvo služenje je bilo od 18h do 20h, a drugo od 20h do trenutka kad ti gosti odu sa stanice. Tim konobar je imao 2.2 dolara po gostu ,po jednom danu. Radio je sa glavnim konobarom koji je imao 3.3 dolara po gostu,u jednom danu.
Senior konobar je imao najveću i najbolju stanicu. Takozvani pre-paid ,i znao je za šta i za koliko radi. Ali je onda neki genijalac u sedištu kompanije Karneval u Majamiju došao do zaključka da je bolje da jedan glavni konobar radi za 2.2 dolara po gostu ,a tim konobar za 1.1 dolara po gostu, plus naravno koliki god bakšiš da zarade sa strane.
Takodje ,neka pametna osoba je došla do zaključka da mogu da stave asistent konobare da rade u glavnim restoranima, za po 90 centi po gostu. Na kraju nismo videli ni tih 90 centi, koje nam je sledovalo .90 centi puta 40 gostiju u jednom danu je 36 dolara, puta sedam dana koliko traje kruz je 252 dolara po kruzu .

Imali smo i bakšiš ,makar oni dobri konobari ,pa smo izlazili na 300 dolara za sedam dana .Na to sve je trebala da ide i naša fiksna plata ,pa bi tako jedan asistent konobar dobijao platu kao jedan tim konobar. Sve što su mogli da nam uskrate ,uskratili su a kad bi osoba dolazila do svojih starešina sa pitanjem gde su im pare, menadžment bi odgovarao kako je to sve deo naše obuke i kako neće da nas plaćaju za obuku .Usledilo je logično pitanje, a gde te pare idu onda ako ih konobari ne dobijaju ?Na to bi dobijali odgovore tipa: «Mnogo pričaš dečko, i mnogo postavljaš pitanja .To je loše za zdravlje». Ponekad bi imao utisak da radim za Sicilijanske mafijaše, a ne jednu kompaniju koja ima preko sto brodova.
Neko je smislio jedan genijalan plan i sproveo ga je u potpunosti. Naime, na mom brodu je bilo oko pedeset asistent konobara koji su svake dve nedelje morali da idu u glavni restoran da rade. Svake dve nedelje oni bi se rotirali izmedju sebe, pa bi posle dve nedelje drugih deset išlo u glavni restoran da radi. Pa onda trećih, pa četvrtih i na kraju onoh poslednjih deset konobara bi otišlo u «dining room». Oni su bili rasporedjeni na stanicama gde bi falilo tim konobara. To se zvalo «acting team waiter» ili u prevodu ,tim konobar u pokušaju.
U papirima koje su naši Matre d-evi slali u glavnu kancelariju ,mi bi se vodili kao tim konobari a ne oni koji su tu samo kao zamena. Pare koje su gosti uplaćivali za konobare ,odlazile su glavnom konobaru i on je dobijao svoja 2.2 dolara ,dok su asistent konobari mogli samo da računaju na bakšiš od gostiju. U stvari, mi nismo dobijali čak ni bakšiš jel su gosti u kovertama predavali pare glavnim konobarima, pa smo mi zavisli od njih i od toga da li su oni raspoloženi da nam daju deo bakšiša.
Asistent konobari su radili sve u toku večere. Donosili i odnosili hranu .Čistili stolove i dopunjavali čaše sa vodom ili sokovima , koje bi gosti pili. Donosili smo takodje i vina i alkoholna pića za goste, uglavnom radili smo sve što bi jedan konobar mogao da uradi, dok je glavni konobar sve vreme ćaskao sa gostima. Nekada davno je važilo pravilo da sav bakšiš ide asistent konobarima i peračima sudja u glavnoj kuhinji, ali se na to sve zaboravilo. Pošto su glavni konobari uglavnom bili Indijci ,Indonežani i Filipinci, jedan asistent konobar nije mogao da očekuje da će dobiti deo bakšiša. Pogotovo mi belci .Nisu nas voleli uopšte i to nisu krili, iako je bilo koja vrsta rasizma bila zabranjena na brodu i za to je moglo vrlo lako da se ode kući. Da budem iskren ,ni mi belci nismo ostali dužni. Naučili smo sve loše reči ,na svim mogućim jezicima pa smo ih govorili sa vremena na vreme.
Indijci su proklet narod, što se tiče para, a Indonežani bi učinili sve za jedan dolar. Moglo je da se s vremena na vreme naleti na poštenog i dobrog Filipinca, jel ipak su oni bili Španska kolonija i bili su Katolici. Veoma čist narod ,ali i oni su bili slabi na Sveti Dolar. Zamislite da dolazite iz zemlje gde za jedan dolar možete da kupite dve pakle Marlbora.
Zato su oni i grizli za jedan novčić, i nikad im nije bilo dosta. Pare su ih dosta iskvarile. Jedan kuvar sa Goe mi je pričao kako će raditi dve godine na brodu i kako će uštedeti svaki dolar koji zaradi, i kako će posle dve godine provedene na brodu otići kući i za 5000 dolara kupiti kuću kakvu je oduvek želeo a za dodatnih 5000 dolara otvoriće bar –restoran na plaži kakav je oduvek želeo. Za celih deset hiljada dolara ,jedan Indijac je mogao da sredi svoje životno pitanje. A šta je jedan Evropljanin mogao za deset hiljada?
Možda da kupi jedan dobar motor i da mu ostane kusur za lizalicu. U jednu ruku sam ih razumeo ,ali nisam odobravao metode koje su koristili. Konstantno cinkanje i zvanje šefova ,za najmanju moguću sitnicu.

Kad bi im se mi uneli u facu i malo podigli glas, oni bi bili manji od makovog zrna. Mrzeli su belce ,ali su obožavali bele žene. Mislim da je jednom Indijcu, najveća želja koju ima u životu da prisvoji jednu belu ženu za sebe. U dosta slučajeva su i uspevali u tome. Sramota me je da kažem ali su te devojke uglavnom bile iz Srbije i Hrvatske. Sećam se kad mi je jedan oficir iz Dubrovnika pričao o vremenu kad je bio u Indiji:
«Pa Duka jel znaš šta bi ja uradio ovim našim kurveštijama što idu sa Indijcima? Samo bi ih poslao kod njihovih momaka kući ,da vide gde im momci žive i u kakvoj prljavštini jedu.
Da osete one mirise i vide onu crnu prašinu što pada po stvarima u kući .Da vide one mušice i pacove kako se skupljaju po uglovima kuće .Posle tri dana bi im se u telo uvukao miris od karija, koje ne bi mogle da speru sa sebe nikako .Eto to bi bilo dovoljno»
Beloruskinje i Ruskinje nisu marile što su im momci Indijci ,jel su oni mahom držali kompaniju i jača mesta na brodovima, pa su ih one koristile kao prevozno sredstvo.
Naše devojke opet sa druge strane su htele nekakvu promenu ,i da osete nešto drugačije. Mada ruku na srce, naše devojke koje su se zabavljale sa Indijcima, su bile toliko ružne da ih niko drugi nije ni hteo. Malo je ovo šovinistički što sam rekao, ali za sve one koji će me nazvati rasistom i šovinistom ,reći ću samo da ako mislite da sam u krivu, idite sami na brod da radite, pa ćete sve ovo videti svojim očima.

Čistio sam stolove u staf kantini kad mi je prišao Dario Matre D.
«Haj mi napravi jedan topli sendvič sa mocarelom i pršutom. Donesi mi malo one naše rakije što ste kupili sad u luci, i dodji sedi da popričamo malo» -rekao mi je.
Doneo sam mu sve što je tražio, pa čak i rakiju iz svoje kabine ,koju smo čuvali za urgentne slučajeve. Seo sam pored njega, i čekao da on započne temu.
«Ideš mi u restoran gore da radiš. Nemoj me pitati za pare, znaš da ih nećeš dobiti .Već si shvatio kako ide na brodu .Ukradu od svakog konobara po 300 dolara nedeljno ,puta deset konobara ,to ti je 3000 .Puta dva, jel svi radite po dve nedelje to ti je 6000 dolara za dve nedelje .Pa još dodaj da imamo 100 brodova, pa ti računaj...ako možeš toliko da računaš.
Zato ti Hajimi ima 7 Rolexa. Jedan za po svaki dan, a ti radi i crnči. Zato, kad dodješ gore u restoran samo polako, ne da žuriš.» -govorio mi je.
«Ko ih je*e. Za koga da kičmu lomiš ? Za kompaniju? Ne! Nikako !Pa ja ti sine radim već 16 godina na brodovima. Kad si ti gledao crtiće doma, ja sam bio u poziciji u kojoj si ti sad. Samo polako i nemoj da se nerviraš. Udje na jedno uvo a na drugo izadje. Jedini problem ti je gore što ćeš biti non-stop pored svog ljubimaca Hajimija!» -nasmejao se.
«Joj što te taj čovek ne voli! Šta si mu uradio jel si mu skino trebu? Stvarno je k****n. Juče se drao na mene što jedem u kancelariji. Ej, zamisli bre jedan Matre D kudi drugog Matre D-a što jede u kancelariji. I to se još dere na mene ,čoveče! Oterao sam ga u pičku materinu!» -rekao je dok je gledao d*** konobarice koja radi u kantini.

«Pošto mi se svidjaš, reći ću ti nešto. Ali da ostane izmedju nas okej?» -upitao me je ,a ja sam samo potvrdno klimnuo glavom.
«Idem uskoro sa broda. Daću otkaz ,je*e mi se baš. Da mene ovi žuti jebu u mozak ovako, ne ide više. Ne za ove pare koje radim. Neš ga više majci. Pa nisam ja svoje živce našao na ulici. Nego, vraćam se je starom poslu. Ima da švercujem oružije na Filipine. Ima da se ušemim sa ovim budalama sa Kosova i ima da švercujem Kalašnjikove.
Uštedeo sam oko pola miliona dolara, i sad ću da investiram u revolucije na Filipinskim ostrvima!» -rekao je mrtav ozbiljan. Ja sam pozeleneo od smeha.
«Šta se smeješ !? Ne veruješ mi ?» -rekao je ozbiljno. Iskreno, Dario nije izgledao kao kriminalac .Bio je nizak i buckast sa licem deteta, i nikako ga nisam mogao zamisliti u ovakvoj ulozi.
«Pa jel znaš ti kako je Tata Dario počeo ?Pa ja sam ti početkom devedesetih imao svoj kafić u jednom tržnom centru u Ljubljani. Piči rat oko nas, a mi narodnjake puštamo svake noći. Bilo puno ko oko. Uglavnom lokalni Srbi i Hrvati i poneki Slovenac. Dva meseca radili a love kao kenje. Alkohol i pivo dobijali od ljudi sa ratišta.
Sve što je bilo pokradeno od alkohola za vreme rata, dolazilo je kod mene u kafić i odatle se rasturalo dalje. Pet meseci mi držali to mesto, kad jednog dana se pojavila tržišna i finansijska inspekcija. Ja im dajem knjige da pogledaju ,i mislim se kako je moj partner vršio unose u nju, kad ono sve mi knjige prazne .
Ja ne znam šta da radim, nemam nikakvih papira. Nismo porez platili, ma ništa. Ja se napravim mutav i kažem im da imam račune pozadi i kao fol, odem ti ja nazad i zapalim kroz prozor na šekretu. Nikad se više nisam vratio nazad. Ne znam ni šta je bilo sa kafićem. Onda sam otišao u Bosnu do mojih, i dole počeo da švercujem oružije.
Malo ,pomalo kad posle par meseci natovarim ceo šleper kalašnjikova i poteram ga za Sloveniju .Sve kalašnjikove smo pokrili kafom, tako da je izgledalo kao da prevozim kafu za Ljubljanu .Obogatio se bre od tog šlepera. Ali, bilo je mnogo jačih likova od mene u Sloveniji u to vreme, i jedan dan mi zakucali na vrata. Objasnili mi da ne smem da se bavim tim više inače će da mi polome i ruke i noge. I ja šta ću ,ajde reko da probam brod. I tako ti ja dodjem na brod pre 16 godina. Šta ćeš, čudan je život. Moram da idem, žurim! Aj vidimo se kasnije i sretno večeras»: reče mi i ode svojim putem. Eto, to je bio Dario. Jedan veliki seronja .

Nisam ja bio toliko ljut na druge narode i kulture na brodu, koliko sam bio ljut na sebe i svoju zemlju. Gledao sam mlade Amerikance na bazenima po brodu i nisam razumeo zašto je sve tako udešeno ,da mi sa jedne strane zemljine kugle moramo već kao mladi da se odselimo iz svoje zemlje i radimo kao konji u našim najlepšim dečijim godinama?
Većina tih mladih Amera je bila moje godište i mladji ,a izgledali su kao da nemaju nikakvih problema na svetu. Okupljali su se u grupama po brodu, pričali sa devojkama ,pili pivo i uživali u mladosti dok sam ja sa 21 godinom trčao oko njih u jeftinoj uniformi ,oznojen ispod pazuha i pokušao da ih ugostim što bolje. Poneki od njih bi me pogledao ,pa onda pročitao moj «name tag» i rekao ponosno:
«Siberia!! Yes i know where that is!»*
Sibir. Ja sam za njih bio iz Sibira. Nisu imali pojma o svetu i dešavanjima. Imali su svoju mladost i to im je bilo dosta. Ta njihova glupost je u stvari bila jedna vrsta nevinosti, a ja sam im tako zavideo na njoj. Bacio sam pogled preko velikog bazena na Deku 9, i posmatrao ih sretne i zadovoljne kako sijaju na suncu i izgledali su mi skoro kao neki andjeli, a onda sam pogledao u uglove deka gde su se nalazili konobari koji su trčali oko gostiju, sa sivim facama i izmorenim očima. Izgledali su kao robovi. Zašto smo mi morali da dodjemo u tu situaciju?
Ko će odgovarati za to što mladost Srbije upravo nema tu mladost ?Ko je kriv za to sve? Zašto i mi ne možemo da uživamo u periodu kad nam se sve oprašta upravo zbog toga što smo mladi i glupi? Zašto ja ne mogu da se pokupim kad hoću ,pozovem društvo ,iznajmim auto i odem u Grčku na more da uživam u blagodeti leta ?
Koliko je generacija ovako izgubljeno ,pod plaštom i izgovorom te čuvene reči i stanja stvari :TRANZICIJA!

Mnogo puta sam razmišljao o svemu tome, ali na kraju sam se predao i reako sam sebi da je najbolje da pustim stvari da idu svojim tokom.
Sećam se da sam se u periodu od mesec dana ,svaki dan molio Bogu .Kleknuo bih na pod sobe ,prekrstio se i rekao u sebi Oče naš i na kraju dodao da mi podari snage za ovaj nastupajući dan. Posle mesec dana sam prestao da se molim jel sam u jednom trenutku shvatio da se ja molim u kabini koja je metar sa metar a uz to i jedno 10 metara pod vodom.
Počeo sam da se smejem sam sebi i na kraju digao ruke od tog .Rekao sam u zadnjoj molitvi ,da se prepuštam Bogu i da može da radi sa mnom šta god hoće.
Posle toga sam se osetio 100 kila lakše. Oslobodio sam se na jedan način ,i jednostavno nije me više bilo briga. Ni za posao, ni za ljude ,ni za vreme ni za pare.
Došao sam do krajnjeg stadijuma brodskog ludila. Jedan Indijac mi je objasnio to jednom prilikom.

«Dušman «tako su me Indijci zvali pošto je kod njih reč dušman imala isto značenje kao i kod nas» postoje tri stadijuma koja češ proći na brodu.
Posle svakog stadijuma, dobićeš nešto od kompanije. Prvo ide stadijum tela. Prvih mesec dana će ti biti teško na brodu .Nećeš moći da se navikneš na rad od po 13 sati .
Nećeš moći da se navikneš na to da za ručak imaš samo 15 minuta..takodje ,biće ti teško da ustaješ u 4-5 sati ujutro a tek si legao u ponoć .
Neispavan, umoran ,besan, ti ćeš prolaziti kroz pakao. Ali nakon mesec dana jednostavno tvoje telo će se naviknuti na sve te izazove.
Posle 45 dana ti ćeš spavati po 4 sata dnevno i bićeš odmoran. Nećeš više biti besan niti umoran. To znači da si dobio karneval organizam.
To ti je prvi poklon od kompanije.

Onda počinje drugi stadijum, stadijum mozga. Mnogo ćeš razmišljati u drugom mesecu .Da li vredi ostajati' Da li bi bolje bilo da kidnem ilegalno u luci i ostanem u Americi? Da li je sve ovo vredno para za koje radim? Od svih ovih pitanja ,zaboleće te glava. Još kao dodatak, šefovi će ti skakati po tom malo od mozga što ti je ostalo.
Ludećeš po par navrata u toku dana. Posle četvrtog meseca, uvidećeš da ti više i ne razmišljaš .Da te ni jedna stvar ne navodi na razmišljanje .Dobićeš karneval mozak.

Onda ide onaj zadnji stadijum. Karneval duša .Posle šestog meseca, ući ćeš u rutinu i moći ćeš da radiš gde god te stave. Znaćeš sve cake i sve tajne konobarskog posla.
Onda ti ostaje još 3 meseca do kraja ugovora. Ta tri meseca će ti proći veoma sporo, ali u poredjenju sa prethodnih šest ,skoro tri puta lakše. Zašto?
Zato što ćeš se pretvoriti u robota koji će sve raditi mehanički. Mozak nećeš uključivati a iznutra ćeš biti prazan. To je se zove «Stanje Karneval».
Postaćeš jedno sa brodom. Pogledaj samo ove ljude što prolaze pored nas sad.!» -rekao mi je a ja sam ga poslušao.
«Šta primećuješ kod njih?» -upitao me je. Počeo sam da ih gledam u lica i u oči. Neki od njih su radili već skoro dvadeset godina za ovu kompaniju. Postajali su bukvalno ,deo broda.
U očima im se nije videlo ništa, samo crne dubine mora, a lica? Lica su im bila svima ista. Žuta kao vosak ,sa tim karakterističnim lažnim osmehom koji je stajao tu i nikad se nije pomerao. Ti ljudi su bili puni para, ali nikad nisu imali na šta da ga potroše. Imali su pare, ali nisu imali porodice, ni žene ,ni dece, ni kučeta ni mačeta.
Samo tu kompaniju i te brodove gde su ih poznavali i gde su se oni osetili kao da zaista pripadaju. Kakva iluzija. Brod je pružao život, koji nije bio realan.
Jeza mi se prikrala iza ledja ,i stajla je na mom ramenu sa zločinačkim osmehom na licu. Setio sam se Tana i njegove smrti. Upravo je brod bio kriv što se on ubio.
Tad i u tom trenutku sam odlučio da neću se vraćati na brod više ,samo da odradim ugovor i to je to. Čak sam razmišljao da dam otkaz ,koliko već iduće nedelje kad me je za vrat uhvatio Hajimi i rekao: «Večeras ,u pola šest da si mi se nacrtao u glavnom restoranu u formalnoj uniformi. Večeras gubiš nevinost !»
Ok, ti Marokansko - Alžirsko kopile ,videćeš šta mogu i koliko mogu.

Početak rada u glavnom restoranu, koji se zvao «Crni Biser» bio je daleko od obećavajućeg. Imao sam stanicu od 46oro ljudi. 23 u prvom i isto toliko u drugom sitingu.
Dobio sam najgoreg mogućeg glavnog konobara. Zvao se Hose i bio je iz Hondurasa. Imao je 61 godinu i radio je za kompaniju skoro 30 godina.
Rekao mi je da je radio na svakom brodu iz flote ,po dva puta .Kad radiš sa mladim glavnim konobarom, ili nekim ko je tek skoro postao glavni konobar, šanse za grešku ili svadju su na nuli. Ali kad ti zapadne jedan old –tajmer ,moraš znati da je sve na tebi. Svi konobari su dolazili u 5 sati ,on je dolazio par minuta pred 6 ,upravo u trenutku kad treba da otvorimo restoran za večeru. Nikad nije imao spremljenu stanicu ,tako da sam ja dolazio oko pola pet na posao i umesto odmora koji sam trebao da imam izmedju 2 sata i 5 sati ,ja sam se u tom periodu upuštao u kradje po brodu. Krao sam vinske čaše, escajg, posude za puter, tanjire, bokale za vodu kao i bokale za sokove iz kojih smo sipali napitke gostima.
Posle bi to sve odneo u svoju kabinu ,jel ako ostaviš to na stanici budi siguran da bi bilo ukradeno u roku od deset minuta.
Prvi dan je bio katastrofa, jel ja nisam znao da sve ovo ja treba da pripremim. Hose je znao dva dana unapred da će mu se dogoditi rotacija pomoćnog konobara, ali nije mario da on pripremi stanicu iako je to bila njegova dužnost za prvi dan kruza i prvu večeru.
Prvo veče smo imali punu stanicu u oba sitinga, plus dodatak sa strane za dvoje. Nisam znao gde udaram. Kako bi nekom dao hleb, tako bi me neko drugi zvao za buter.
Kako bi poslužio sokove ,neko bi me zvao za još hleba i tako ukrug. Morao sam da trčim do ostalih stanica u okolini, i molim ostale konobare da mi posude bokale, hleb, puter i čaše. Naravno, oni nisu hteli ni da čuju za to pošto im je bilo uživanje da gledaju mladog belca kako se muči. Sva sreća pa je do mene bio jedan pravi pravcati Ustaša iz Rijeke, koji je mrzeo Srbe i sve što je Srpsko pa mi je on pomogao prvi dan. Rekao mi je da ne žurim i da treba baš da me boli uvo ,jel i onako i ovako ,radim to sve za džabe.
Čak mi je pomogao i sa donošenjem jela iz kuhinje pošto sam imao 23 osobe da nahranim od jedanput. Bilo mi je čudno kako taj čovek koji na levoj ledjnoj lopatici ima istetoviranu šahovnicu ,koja počinje belim poljem sad tako srčano pomaže jednom Ciganu - Jevreju – okupatoru smrdljivom Srbinu.
Nije bilo toliko čudno, jel je to bio brod.
Sam odlazak u kuhinju je bio traumatično iskustvo po sebi. Kuhinja se sastojala iz 3 hodnika. Prva dva su bila toliko uska ,da su se dva Indonežanina jedva mimoilazila ,a treći je bio duplo veći .Prva dva hodnika su na svojim stranama imala frižidere koji su u sebi imali salate i predjela ,kao i deserte, a treći hodnik je bio centralna linija, na kojoj se služila topla hrana.
Princip je bio sledeći; Glavni konobar otkuca tiket na mašini koja se nalazi na njegovoj stanici, i preda ga pomoćnom konobaru. Pomoćni konobar, zatim trči u kuhinju sa tiketom i počinje borbu sa još 100 konobara oko salate. Ako imaš dugačke ruke, to ti je prednost. Moraš se provlačiti izmedju desetine malih Filipinaca i Indonežana i uzimati salte ,kojih nikad nije bilo dovoljno. Zatim sve to staviti na tacnu koja je napravljena od crne plastike i gume i obima je Metar sa pola metra. Veoma nezgodna stvar za nošenje na ramenu.
Onda kad postaviš tih 20ak tanjira ,uprtiš ih na rame i pokušaš da ih balansiraš do svog stola. Moj prvi pokušaj se završio neslavno, jel je moj poslužavnik sa 18 tanjira ,na žalost zakačio tacnu kolege iz Indije i sručio se na zemlju uz prasak za koji sam mislio da se čuo do komandnog mosta. Cela kuhinja od cirke 250 ljudi u njoj je stala, pogledala u mom pravcu i istog trenutka svi oni su počeli da aplaudiraju. Ja sam se u trenutku sledio, jel sam očekivao da ću biti streljan zbog ove greške ali posle nekoliko trenutaka kao da se niko više nije ni sećao mene i 18 polomljenih tanjira. Iza ugla ,nekoliko metara odatle bili su perači sudja, koji su izašli kao mali roboti ,sa metlama i počistili sav taj kuršum u roku od nekoliko trenutaka.
Posle deset sekundi ,sve je bilo čisto i kao da se ništa nije desilo. Posle sam shvatio da je ovo sasvim normalno na brodu, i da niko ne pravi problem oko toga.
Krenuo sam sa skupljanjem salata ponovo, i posle nekoliko trenutaka sam ih imao sve ponovo, i odneo sam ih mom konobaru koji me je sačekao sa rečima: »Gde si bre do sad ,a?»
To je bila rečenica koju sam prezirao kasnije u toku mog ugovora, jel je to najgora stvar koja se može reći jednom mladom konobaru.
Nakon salata, išlo je glavno jelo koje se kupilo sa glavne linije. Na njoj je važilo pravilo jedan konobar ne sme da ima više od 12 tanjira na tacni, što mi je odgovaralo jel sam dosta visok momak a brod nije pravljen za visoke ljude .To je značilo da ću se dva puta vraćati u kuhinju po topla jela ali to mi nije smetalo, čak naprotiv .
U toku jedne večere ovaj ritual se ponovi po nekoliko puta. Naravno, treba dodati i to da se prljavi tanjiri i čaše nose na pranje pa tako se udvostručuje odlazak u kuhinju i nazad.
Nakon prvod dana ,vratio sam se u kabinu slomljen. Celo telo mi je bridelo od umora, noge od hodanja a uži od zvukova.
Morao sam da se potrudim da sutram imam taj odmor od 2 do 5 popodne i da u toku prve smene koja je trajala od 9 ujutro do pola dva popodne, se iskradem sa posla i obidjem brod u potrazi za čašama i ostalim priborom koji mi je nedostajao na stanici, a onda to sve sakrijem u svoju sobu. Tako sam radio skoro dve nedelje .
Bilo je i nekih koristi od rada u «Biseru». Kad osoba radi u glavnom restoranu ,njegovo vreme brže prolazi. Period od 17 do 22 časa ,proleti veoma brzo, jer je čovek non stop u pokretu.
To mi je odgovaralo, jer je vreme najveći protivnik jednog pomorca. Pre podne smo gledali samo kako da ne radimo i da se sakrivamo od šefova da bi čuvali snagu za večeru.
Pre podne smo radili na Lidu gde je bukvalno, u svakom trenutku dana, bilo negde oko hiljadu ljudi a šef nam je bio momak iz Srbije.

Kad kažem nama ,mislim na asistent konobare koji su po rasporedu te dve nedelje radili u «Biseru». Momak iz Srbije koji je bio naš predpostavljeni se zvao Aleksandar, i nije nas mnogo zamarao nepotrebnim stvarima, tako da smo se mi svakih deset minuta izvlačili po dvojica na cigaretu i kafu. Imali smo neke trivijalne poslove ,tipa punjenje malih rafova sa čajevima ili dopuna šećera. Kad bi dvojica otišla, ostala bi četiri momka koji su pokrivali njihove poslove tako da nikad ništa nije nedostajalo, pa kad bi se oni vratili druga dva bi išla na nedozvoljenu pauzu i tako u krug ,svakih pola sata bi oduzimali 10 minuta od posla. Nije loša šema uopšte. Niko nas nije dirao, a i što bi kad su znali da radimo kao crnci za veoma male pare.
Niko osim Indijaca ,naravno. Jedan nas je čak i pratio ,jel je video da nestajemo malo po malo ,pa je «Gandi» smatrao da je njegova dužnost da ovo kaže Aleksu koji je rekao da će se postarati za to. Indijac mu je rekao da se nalazimo na deku 4. u pušačkoj zoni i Aleks se spustio do nas, ali na žalost Indijca ne da nas prekoreva ,već i da on sam zapali cigaretu i popije kafu ,nakon čega nam je dao listu stvari koje treba da donesemo iz magacina na deku nula uz reči:
«Neću da vas vidim sat vremena!»

Posle par dana u «Biseru» već sam bio naviknut na taj tempo i na tu vrstu rada, a dodatak svemu tome je bila jedna gošća ,bolje reći jedna starija dama koja je imala 89 godina.
Prva 4 dana kruza nije progovarala samnom niti jedinu reč, dok sam ja trčao oko nje kao majmun ,i kao klaun pokušavao da je nasmejem i nagovorim da pusti bilo kakav zvuk.
Petog dana mi je objasnila da je rodjena u jednom malom selu u centralnoj Srbiji i da je kao beba otišla sa porodicom za Ameriku. Srpski skoro uopšte da nije znala, i zato se stidela da priča samnom. Ja sam joj rekao da je to sasvim normalno kod naših imigranta, i da čak i naši prestolonaslednici ne pričaju Srpski a žive već nekoliko godina u Beogradu.
To ju je malo opustilo a ja sam svu svoju energiju usmerio ka njoj. Ostali gosti su se žalili na mene, ali ja nisam mario već sam pustio debelog Hosea da malo radi .
On je inače izigravao fikus, i celo veče je bio spreman da provede u uglu ,naslonjen na stanicu bez ikakvog interesa za goste. Jedino ako su gosti bili južno Amerikanci ,e tada bi pokazivao opšte interesovanje i promenio bi se u potpunosti. Gospodja mi je pričala da se obogatila sredinom sedamdesetih na najneobičniji mogući način. Ona i njen pokojni muž su ušli u posao sa preradjenim papirom ,i iz toga su došli na ideju da bi mogli da počnu sa pravljenjem kesa ,koje će prodavati na veliko marketima i super –marketima.
Njen muž i ona su napravili čuvene braon kese, u koje se stavljaju namernice pri izlasku iz marketa. Žena je bila multi-milioner, a ja nisam mogao da verujem da se neko može obogatiti na kesama. U toj njenoj priči sam video lepotu Amerike ,makar one poslovne strane. Jasno mi je bilo u tom trenutku, zašto su je smatrali «obećanom zemljom».
Zadnji dan kruza, Gospodja je došla i pozdravila se samnom. Kako me je poljubila tri puta u obraze ,malo je zaplakala i rekla mi na srpskom:
«Ostaj sa Bogom...» -što me je uhvatilo malo nespremnog.

U džep mi je stavila belu kovertu i rekla mi je da slučajno ne delim ovo sa glavnim konobarom .Rekao sam da neću i da nisam nameravao .
Izašla je iz restorana ,a ja sam krišom otišao do toaleta da vidim koliko mi je para ostavila. Otvorio sam kovertu a unutra je bilo pet novčanica i pomislio sam kako 50 dolara od jednog gosta uopšte nije loše. Vratio sam se i od drugih gostiju sam dobio po koji dolar ,tako da sam bio negde na sumi oko 100 dolara što i nije bilo toliko loše.
Kruz se završio ,mi smo očistili restoran, postavili stolove i otišli u kabine. Kovertu sa novcem sam bacio na krevet, i otišao da se istuširam.
Izašao sam i razmišljao o sudbini «grofice od papirnih kesa» i maštao o tome šta moja sudbina ima spremljeno za mene i šta me čeka u budućnosti.
Otvorio sam kovertu da sav svoj imetak stavim u moj novčanik koje se nalazio u mom koferu koji je bio zaključan u jednoj velikoj fioci.
U tom trenutku umalo nisam pao sa kreveta. U koverti su se nalazile novčanice od po 100 dolara.
Umesto 50 ,koliko sam ja mislio da se nalazi unutra, bilo je 5 novčanica od po 100 dolara. Žena mi je ostavila 500 dolara ,i to me je maltene šlogiralo .
«Ovo i nije toliko loš posao !» -pomislio sam u tom trenutku.

Kad bi se zadesio dobar kruz, i kad bi gosti na svim stanicama platili uslugu, posao konobara je izgledao kao najbolji na brodu, bar što se tiče para.
Na žalost ,ovaj posao je donosio velike probleme sa sobom. Veliki pritisak je bio tu non stop, kao i konstantno zujanje nad glavom, od strane menadžmenta .
Non stop je dolazilo do nekih promena u vrhu. Ako bi neki novi nadležni došao da radi sa Hajimijem ,on bi menjao celu strukturu rada.
Dakle, jedan kruz jedno ,drugi kruz drugo. To se negativno odražavalo na radnike. Non stop je bilo nekakvih sastanaka koji bi trajali po 45 minuta pre i posle večere.
Konobari su samo želeli da odu u krevet i da se odmore ,popiju koje pivo i popuše malo duvana, ali su nas «uniforme» gnjavile konstanto.
Jednom prilikom jedan gost mi je rekao: «Ne izgledate srećno i zadovoljno onim što radite .Ja ću vas prijaviti vašem Matre D!».
Mislio sam da se šali i da nema šanse da takva osoba potoji, ali je gost stvarno uradio to. Bio sam pozvan posle večere u kancelariju kod Hajimija, koji mi je objašnjavao da moram biti nasmejan u toku cele večere. Posle mi je prepisao i odlazak u «trening centar» na časove iz usluge i servisa, pa sam tako umesto onih jedinih 3 sata koje sam imao u toku dana da odmorim, sad morao ići na ove časove koji su se sastojali iz puštanja glupih, prastarih filmova koji su objašnjavali osnove Hotelijerstva.
Umoran i pospan sam dolazio na večeru, a ponekad i ne obrijan. Hajimi je to jedva čekao pa me je svake večeri zadržavao još sat vremena i objašnjavao neke stvari.
Jednom prilikom, u sred kruza jedan dečko iz Hrvatske me je pozvao do toaleta.
«Pogledaj se na kaj sličiš? Nemre tako....znam da je teško stari, svi smo prošli kroz to ,a krivo mi je kad te vidim tako polomljenog jel si dobar konobar!».
Onda sam ja rekao nešto što sebi neću nikad oprostiti.
«A kako si ti tako svež i odmoran uvek, a radiš kao konj?». Nasmejao se i pogledao me sa strane. Uhvatio se za džep i iz njega izvukao kesu. Gurnuo me u toalet kabinu ,zaključao je .Izvukao je na papir negde oko dva grama čistog ,Panamskog kokaina.
«Ovo je tajna stari .Svi ovo rade. Svi iz Evrope koji konobarišu na ovom brodu rade kokain. Ovo ti je poklon od mene ,samo polako sa njim je jel čist i jak.»
Otključao je vrata i izašao iz toaleta, a ja sam ostao jedan na jedan sa 2 grama kokaina u ruci. Nisam spavao skoro dva dana, bio sam umoran i malaksao a ispred mene je bila formalna večera koja je bila najteža u celom kruzu.
«Do djavola sve...!» -rekao sam ,i izvukao liniju .Nakon nekoliko sekundi ,nisam više bio umoran.
Osećao sam se živo ,ali koliko god da je neka vrsta euforije radila u meni, osećao sam sam da imam totalnu kontrolu nad sobom.

Radio sam kao tri konobara te večeri. Šalio sam se sa gostima, i terao dame da igraju samnom. Pričao viceve i igrao na stolici kad je muzika puštena sa razglasa.
Gosti sa drugih stolova su dolazili da se slikaju samnom, a mlade Amerikanke su me jele očima. Bio sam zvezda, koliko god to jedan konobar može da bude.
Te večeri sam dobio tri napisana pisma od strane gostiju, koji su ta pisma predali matre D. Koji me je posle večere pozvao u kancelariju da mi čestita na tome uz reči da samo tako nastavim. Nakon večere smo otišli u bar gde sam popio desetak piva, a ujutru sam se probudio sa glavom koja je više izgledala kao baražni balon.
Spas u glavobolji je naravno bio još jedna mala crta kokaina, koji je delovao na mene bolje nego kafa .U ovom ritmu sam odradio nekoliko dana, sa vrlo malo spavanja.
Otvorio mi se jedan krug za koji nisam znao da postoji. Pre večere svi bi dolazili u jednu kabinu koja se nalazila blizu moje, gde je živeo jedan Bugar.
U nju su dolazili uglavnom momci iz Srbije i Hrvatske mada bi zalutao još po neki Evropljanin ponekad. Bio sam primljen u njihovo društvo samo zbog toga što sam povukao prvu crtu pre neki dan. U Bugarevoj sobi bi povukli po crtu i popili kafu, a zatim bi išli na naš posao. Ja i dečko iz Hrvatske bi onda otišli do Darija Matre d-a u kancelariju, gde bi izvukli još jednu crtu na njegovom stolu .Tek tad sam shvatio da je droga bila neminovnost na brodu. Ljudi su nalazili da im je tako lakše da savladju nevolje i izazove.
Čak je i drugi čovek po jačini na brodu, Hotel direktor, znao da izvuče po koju crtu sa vremena na vreme mada je on važio za čoveka koji se kupao u Viskiju.

Korišćenje droge je bilo rasprostranjeno po celom brodu, a kretalo se po sledećim kategorijama:
Plesači i pevači su koristili marihuanu. Konobari zbog potrebe brzine i izdržljivosti su koristili kokain i spid. Purseri i oni koji su radili na glavnom desku su uglavnom radili tablete i poperse koji su ih dizali. Stara garada na brodu je bila ogrezla u alkohol. Oko deset sati uveče 70 posto broda je imalo crvene oči a oko jedanaest svi bi se nalazili u baru na piću i «spuštanju» .Azijati naravno nisu bili u ovoj priči, jel iako su hteli da rade nešto od ovoga teško su se rastajali od svog novca, a i nisu imali kredibilitet da udju u ove krugove.
Nekoliko nedelja sam živeo u ovom stilu. U Meksiko bi pristajali skoro svaki dan, i imali smo naše dilere koji bi nas čekali već ispred broda.
Jedna ili dve osobe bi izlazilo da kupi drogu od Meksikanera koji su zaradjivali dosta dobro na nama. Ne govorim ovde o količini od dva ili tri grama, već o tome da je jedna osoba izlazila sa hiljadu dolara u luku a vraćala bi se sa 40 grama kokaina i 80 grama trave i nekoliko pilula. Popersi su se završavali u Americi jel ste mogli da ih kupite legalno u prodavnicama .
Nisam znao još koliko ću moći ovim tempom da nastavim, ali nisam želeo da prekidam. Ne zato što mi se kokain svideo, već zbog toga što sam na njemu radio bolje nego kad sam bio sav svoj. Pohvale su stizale sa svih strana ,a glavne konobare sam menjao svake nedelje, i svaki od njih me je tražio od Matre D-a na početku kruza.

Radio sam sa plejadom likova, čiji životi bi mogli da budu pretvoreni u bestselere. Jedan momak iz Slovačke je pričao Srpski bolje od nekih Srba koje znam, a pre broda je radio kao asistent na uklanjanju mina na Kosovu. Jedno vreme je proveo u blizini manastira Gračanica i bio je ušao duboko u pravoslavlje. Pričao mi je stvari koje je doživeo na Kosovu i koliko nije voleo Šiptare. Bilo je tu i Bugara koji su pričali Srpski. Bilo je momaka koji su bili izbačeni iz Legije stranca, Hrvatskih domoljuba koji ne smeju da se vrate u zemlju, radikalnih muslimana ,bivših zatvorenika za koje moram da kažem da su uglavnom bili iz Srbije. Brod je bio jedna tempirana bomba, koja je uvek bila pod kontrolom zato što svi ti ljudi nisu više želeli da se sećaju onoga što su radili nekada i hteli su da se sklone od svega toga, tako da nije bilo čudno kad bi prijateljstvo nastalo izmedju Ustaša i Četnika.

Jedne večeri ,kad je sve izgledalo kako treba i kad ništa nije nagoveštavalo da se nešto loše može desiti ,dobili smo vest da su nam pomerili luku i da ne stajemo više u Meksiko ,u luku u kojoj smo bili snabdevani sa našim supstancama .Desilo se to da je jedan od kartela odgovoran sa ubistvo gradonačelnika tog grada. Naime, jedan kartel se borio sa drugim upravo oko kontrolisanja luke u kojoj je naš brod pristajao a nastradao je gradonačelnik koji je bio obezglavljen mačetom, a njegova glava je bila nabodena na ulaz u luku.
Uplašeni Američki turisti nisu hteli da idu na to mesto pa je kompanija promenila luku u toku noći. Ova vest se pronela po celom brodu u roku od nekoliko minuta.
Mislim da je ceo brod prestao da diše u istoj sekundi. Nema više kokaina, trave i svega ostalog. Ta noć je bila izrazito nervozna a klimaks je došao oko pola devet uveče.

Nosio sam svoju tacnu, natovarenu sa toplim jelima i ušao u restoran i uputio se ka mom stolu ,spreman da serviram jelo .Hajimi me je video i uputio se ka meni ,verovatno da mi nešto prebaci .Ja sam imao stanicu koja se nalazila u centru ,i tu sam radio po prvi put u ovih nekoliko nedelja. Da bi došao do svoje stanice ,morao sam da se popnem uz par stepenica koje su vodile ka centralnom delu. Imao sam dvanaest tanjira na tacni ,koja je bila oslonjena na rame i nisam video da je na tom delu restorana ,plafon spušten za neka dva metra i imao je nekakve grede preko sebe .U istom trenutku kad sam se išao uz te male stepenice, jedan gost se pomerio i samim tim pomerio stolicu koja me je udarilo po kolenu .
Ja sam se malo cimnuo u stranu i zakačio sa tanjirima spuštenu gredu .Taj potez me je koštao karijere jel je Hajimi bio iza mene i imao je uvid u sve.
Tanjiri su popadali što po mojoj glavi ,što po ramenu gosta koji je ustajao .Polomljeno je 4 tanjira a Hajimi je eksplodirao.
«Ti...ti...idote jedan Srpski!! Ti invalidu !! Varvare !!!! Glupaku!! Stoko!!! Izlazi iz restorana i da te nisam više video....dok sam ja na ovom brodu ,ti mi više nećeš raditi kao konobar .Jel ti jasno?? A SAD MARŠ NAPOLJE!» -prodrao se tako da je čitav restoran pogledao u mene .Ja sam se skamenio. Shvatio sam da mora da kaže nešto ,zbog gosta koji je bio poliven sosom ali ovakva reakcija me je uhvatila nespremnog. Nisam znao šta da radim. Odjedanput sam video crno. Krenuo sam ka njemu da mu odgrizem nos i da ga rasčerečim sa sopstvenim rukama, kad me je jedna devojka povukla za ruke. Okrenuo sam se i video sam da je to jedna od najleših žena koje sam video u životu. Zvala se Marija i bila je iz Zadra a radila je kao hostesa .
«Dujo, izadji samo napolje....pričaćemo kasnije. Nije smeo ovako da reaguje» -rekla je a njena lepota me je razoružala.
Otišao sam ka izlazu a video sam kako se jedan Indijac konobar smeje .Na njegovu žalost, držao je tacnu sa pet tanjira u rukama dok se smejao mojoj nesreći .
Ja nisam mogao da odolim ,i udario sam otvorenom šakom po tacni koja ga je povukla na pod, a oko njega se rasulo pet tanjira predjela. Izašao sam iz kuhinje i otišao u kabinu .
Znao sam da sam završio sa «Crnim biserom» i po pravilu ako se tako onešto desi treba da se javiš u staf kantinu i da odradiš smenu do kraja ,ali ja nisam mario .
Otišao sam pravo na spavanje, znao sam da me sutra čeka svašta.
Ustao sam u kasno pre podne a telefon u kabini nije zazvonio ,što me je iznenadilo. Pomislio sam da sam verovatno dobio otkaz i da su me zaboravili, ali nije bilo tako.
Pošto je već bilo pola jedanaest ,to je značilo da sam propustio doručak a do ručka mi je trebalo još pola sata, pa sam brže bolje ustao i obukao se i izleteo na nulti dek da se uputim ka staf kantini. Na nultom deku je bilo više nego živo ,i ljudi su se skoro gurali da prodju .Nisam obraćao pažnju jel smo bili pristali u luku, pa je takva vrsta aktivnosti bila sasvim normalna. Po ulasku u kantinu prvo što sam video je Marijino lice koje je bilo ozareno kad su nam se pogledi uhvatili.

«O, pa dobro jutro! Uspavana lepotica je ustala!» -rekla mi je nasmejano
«Da..da...pravo da ti kažem sve jedno mi je šta će biti. Već sam pola godine na ovom brodu pa ako hoće da me šalju kući, neka me šalju!» -rekao sam skoro pa besno ,jel sam se podsetio svega što se sinoć desilo. Marija je počela da se smeje ,i izašla je iz kantine a ja nisam shvatio o čemu se radi. Ono što je Hajimi uradio sinoć se pronelo po celom brodu.
Ljudi su mi prilazili i tapšali me po ramenu, a ja nisam shvatao o čemu se radi. Dario je prošao pored kantine i ugledao me.
«Dodji vamo mali ...dodji da vidiš nešto!» -rekao mi je sa vrata .Krenuo sam ka njemu a on je krenuo ka izlaznom mostu koji se nalazio na nuli.
Na njemu se nalazila Meksička policija.
«Jel vidiš onog tamo miša ,što stoji pored policije ? Jel ga prepoznaješ?» -upitao me je. Izbečio sam oči koliko god sam mogao .Pokušao sam da vidim ko je ta bleda senka od čoveka.
Na mostu je stajao ,okružen policijom ,obučen u civilu niko više do Hajimi. Bio je bez uniforme, bez svojih «čvaraka» i barova na ramenima.
Bez svoje nevino bele uniforme i bez svog nadmenog stava. Bio je manji od makovog zrna. Okružen policijom ,gledao je u pod a u rukama je držao svoje kofere.
I dalje nisam shvatao o čemu se radi.
«Jel to ...zbog mene?» -upitao sam Daria ,a kako sam rekao to tako sam se ugrizao za jezik. Dario se uhvatio za stomak i počeo da plače od smeha.
«Je, je zbog tebe...ha-ha !!!Izbacio te iz restorana pa ga sad stavili u haps. O Bože...!» -progovorio je i nastavio da se smeje.
«je*avao se sa gošćom ,maloletnicom pa ga uhvatilo obezbedjenje kad je izlazio sinoć iz sobe!» -objasnio mi je Dario i nastavio da ide svojim poslom.
Ja sam i dalje stajao na izlazu i gledao u njega. Gledao sam ga u oči a on nije hteo da podigne pogled sa poda. Bio je jedan najobičniji pokisli miš, a u jednom trenutku mi ga je bilo i žao. Niko nije hteo da pridje i da se pozdravi sa njim. Svi koji su prošli pored izlaza ,zastali su i pogledali ga a onda se nasmejali i prokomentarisali :
«Babalu!»
Marija mi je za ručkom objasnila sve detalje.
«Pre dve nedelje na brod je došla jedna velika porodica iz Nju Jorka, koja je uplatila dva kruza za redom u najboljim sobama na brodu.
Ceo menadžment se digao na noge i radio sve što može samo da im udovolji. Plesali su oko njih ,svi odozgo na dole a jedan od njih je i Hajimi.
Nju Jorčani su doveli sa sobom i svoje ćerke kao i prijateljice svojih ćerka, koje su dobile svoj odvojeni sto u restoranu. Sve imaju 16. godina ,ali su govorile kako su starije a ja sam ih videla kad su ulazile u restoran i stvarno su klinke izgledale opasno. Grudi, noge ,lica sve...» -govorila je Marija ,vidno zadovoljna što se sve ovo desilo našem Matre D-ju.
«Prvo veče ,Hajimi je igrao oko njihovih roditelja, a onda drugo veče oko stola devojaka. Koliko sam uspela da saznam, drugo veče mu je mala čiji je otac organizovao sve ovo ,gurnula cedulju u ruku na kojoj je pisao broj sobe i vreme u koje Hajimi treba da dodje. Ovaj je to naravno odmah prihvatio i iste večeri se pojavio u njenoj sobi.
Nakon što su obavili to sve što su obavili ,da bi se mogla pohvaliti drugaricama ova mala ti je uzela foto aparat i napravila par slika u kabini.
Ona i Hajimi goli, u raznim pozama. On joj je rekao da je okej sa slikama, ali neka ih pokaže tek kad završi svoj dvonedeljni kruz.
Četvrto veče ova mala guska je počela nešto da se hvali za stolom, a to je sve slušao glavni konobar .Nakon toga ova mala se naljutila na svog konobara i rekla da ima veze kod Matre D-a ,i da ako ne bude dobila bolji servis da će se žaliti Hajimiju. Da bi potvrdila svoje odnsoe sa njim, pokazala je konobaru sa Filipina slike sa foto aparata i rekla mu da je Hajimi njen dečko. Filipinac je odmah shvatio o čemu se radi i kakvog keca ima u rukavu. Istog momenta je otišao u kancelariju i tražio od Hajimija da popričaju u četiri oka.
Nakon nekoliko minuta ,Filipinac je izašao iz kancelarije a Matre D je vidjen kako se drži za glavu. Sutradan je taj Filipinac dobio unapredenje i postao headwaiter ,što je prouzrokovalo masu nezadovaljstva kod ostalih konobara. Svi su se pitali zašto je baš taj momak dobio unapredenje a ne neki koji na to čekaju već godinama.
Hajimi je sve dobro zataškao ali je na kraju napravio veliku grešku. Sinoć je otišao kod male u sobu i nakon sat-dva je izašao iz njene kabine i u trenutku dok je otvarao vrata ,ispred njih je prošao momak iz obezbedjenja koji je vršio proveru dekova .Vrata su ga udarila i Hajimi mu je rekao pardon, misleći da je to neko od gostiju ali avaj.
Momak ga je odmah prepoznao i pitao ga šta tu radi. Koliko sam čula ,Hajimi je rekao sve moguće laži koje su mu pale napamet ali nije uspeo da se izvuče.
Momak iz obezbedjenja je shvatio da je uhvatio veliju ribu i da će mu ovo pomoći u daljoj karijeri. Hajimi je zaboravio pravilo broj jedan : «Nema mešanja sa gostima».
Jutros je hotel direktor saznao za to, a obezbedjenje je zvalo devojku da svedoči a sa njom je naravno došao i njen otac. Tada se uvidelo da devojka ima 16. godina i da Hajimija čeka otakaz a nakon toga robija.
Da bi sve ostalo ispod tepiha, Hotel Direktor je ponudio ocu devojke 25 besplatnih kruzeva ,kad god žele iz bilo kog grada na svetu na šta je otac pristao.
Verovatno je zahvalio Bogu što ima glupu ćerku. Hajimi se izvukao robije samo zbog jedne stvari ,a to da u trenutku svega toga naš brod se nije nalazio u vodama Sjedinjenih Američkih Država, inače bi naš voljeni Matre D bio sproveden na odsluženje kazne od 25 godina u jednom Američkom zatvoru.
Umesto toga ,dobio je samo otkaz i kartu za natrag kući. Šta se desi na brodu ,ostaje na brodu!» -Rekla je Marija dok je ustajala i odlazila od stola.

Počeo sam da se smejem sam sebi .Bio sam sretan. Pomislio sam na njega još jedanput i setio sam da mi je jednom rekao kako radi već 24 godine za kompaniju.
Bacio je sve to sad niz vodu, zbog jedne male Američke glupače. Karma je čudo. Dario je opet prošao pored mene i kad me je video, prišao mi je i lupio me po ledjima.
«Od večeras si Kapetanov lični konobar!» -rekao je sa osmehom na licu.
«Kako...šta...kad..ko...ja?» -rekao sam zbunjeno.
«Da, da ti! I nemoj da me obrukaš molim te !Založio sam se za tebe ! Večeras u pola šest da si se nacrtao u kapetanovoj menzi! Ajde ćao.» -rekao je dok se okretao i odlazio.


Kraj petog poglavlja