Pozdrav svima,
Dugo nisam bio na forumu, sto zbog posla sto zbog odmora koji se mora maksimalno iskoristiti
Uglavnom, osjecam duznost da napisem svoje iskustvo jer mi je forum zbilja bio od pomoci pa se nadam da ce i moje iskustvo pomoci nekome da odluci da li je brod za njega ili ne.
Dakle, sve je pocelo prije nepar godina.. Situacija kuci je bila losa, posao sam manje-vise uvijek imao ali zarada nista. Kolegu Tsunamija sa ovog foruma znam vec dugo i sjecam se kad sam prvi put na fejsbuku vidio slike koje je kacio sa egzoticnih mjesta.. odmah se u meni javila zelja da probam tako nesto. Na njegovu preporuku dolazim na forum, citam, pitam, trazim.. lomim se.
Prosle godine otprilike u ovo doba zelja za odlaskom i necim novim dostize svoj vrhunac. Desilo se to u 3 poslije ponoci dok sam blejio za racunarom, onako izmoren i nenaspavan posaljem prijavu preko sajta EP. Ujutru sam u toaletu, obavljam svoje stvari je l` i zvoni mi telefon, zovu iz agencije, kazu da ima intervju tog i tog dana i da samo prije toga odem do jedne djevojke u gradu da uradim test za engleski. Ja onako bunovan, tek probudjen, jos mi nije jasno sta se dogadja. Nazovem doticnu osobu, zakazem termin, odem i uradim test. Dan dva kasnije me zovu iz agencije, kazu da pripremim portfolio, obucem odjelo i da dodjem u Zagreb na intervju. Kontam sta cu, vec sam zagazio u ovo, oticu, probati pa sta bude.
Krenem put Zagreba sa dvojicom rodjaka.. Sve je bilo dobro do momenta kad smo se priblizavali Zagrebu, ogromna guzva, kontam zakasnicemo.. Ne znam gdje se nalazi hotel u koji treba da idem.. palim navigaciju na telefonu.. u jednom momentu skontam da mi je blize da izadjem iz auta i prodjem precacima nego da cekam u koloni da se dovezemo pred hotel.
Napominjem da intervju pocinje za 10ak minuta. Iskacem ja iz auta, trcim zagrebackim ulicama i bum, eto me pred hotelom.
Ulazim unutra, pitam za intervju na recepciji, kazu sacekajte tamo.. Bespotrebna panika.. dosao sam medju prvima.
Tu upoznam jos jednog kolegu sa foruma, rijec je o GUFF|. Skupili smo se tu u sali u hotelu, krece klasicna prica.
Tu su neka predavanja, onda svako ustaje, predstavi se, kaze nesto o sebi i svom iskustvu sa fotografijom itd..
Trema je naravno, ruke se konstantno znoje. Poslije imamo neke testove, najvise logicke koliko se sjecam.
Nakon svega toga jedan po jedan ulazimo i pricamo sa djevojkom koja nas intervjuise.
Opet klasicna prica, uzima ti portfolio, gleda, pita te neka opustena pitanja.. malo razgovara sa tobom, zasto zelis da radis na brodu, sta tvoji roditelji misle o tome itd.. Uglavnom, nema potrebe za frkom ali svi cete je imati vjerovatno.
Proslo je i to, dobijam mejl da sam primljen i da idem raditi ljekarski i vaditi vizu. Nakon sto sam sve to zavrsio pozvan sam na trening u Zagrebu koji traje 5-6 dana cini mi se i koji se inace odrzava u Majamiju ali eto, kurata sreca balkanska.
Receno nam je odmah sta cemo da spakujemo i da cemo nakon treninga, ako svi zadovoljimo, odmah dobiti brodove.
Pao je dogovor sa GUFFijem da dodje do mene pa da zajedno idemo put Zagreba, lakse cemo se snaci kad smo dvojica. Tako je i bilo.
Trening je prosao.. svi su dobili brodove osim jednog decka koji nije bio siguran da li sada stvarno zeli da ide.
Bio je lokalac, iz Zagreba, mislim da je to uticalo na njegovu odluku. Da je dosao negdje sa strane sigurno se ne bi predomislio, to je bar moje misljenje. Uglavnom, citav razred dobija brodove koji su u Evropi, jedino ja letim za Majami.. (onda shvatam zasto je trening bio u ZG).
Dobijam brod koji radi kratke kruzeve, 3 i 4 dana. Dakle, nemas sta vidjeti a mnogo radis.
Ne krijem razocarenje, djevojka koja je drzala trening me pita da li sam siguran da to zelim, ja kazem zelim pa sta bude.
Nazad u Majami letim s njom, sjedimo jedno do drugog. Zagreb, Pariz, Majami. Sa aerodroma picim do hotela taksijem (shuttle), pokusavam da se sporazumim sa vozacem na engleskom a on ga ne govori.. samo spanski. Oh Kasandra, gdje si sada?!
Na recepciji hotela ista prica, djevojka prica engleski sa teskim spanskim akcentom. Da li sam ja u Americi?
Nakon dvije noci u hotelu, ispred me ceka shuttle koji me vozi do broda. Opet ja gledam na sat, uvijek taj neki strah da cu zakasniti.
I eto nas.. stizemo. Vozimo se kroz Miami Port, desetak brodova jedan do drugoga.. a na kraju i onaj sto mene ceka, Majesty of the Seas.
Vucem svoje kofere, ulazim na brod, filipinci i indijci iz obezbjedjenja mi postavljaju neka pitanja a nista ih ne razumijem.
Strasno jak akcent, stalno moram da ih pitam da ponove. Slikaju me tu za moj CREW ID card, daju mi znacku sa imenom i privjesak za kljuceve (kartice) sa logom kompanije. Menadzer me sprovodi do moje sobe.. Eh, sta vidim.
Dakle, Majesty je jedan od najstarijih brodova u Royal Caribbean floti, tacnije, trenutno najstariji jer je njegov sestrinski brod Monarch of the Seas prodan a i sam Majesty ce uskoro dozivjeti istu sudbinu. Brod star 20 godina.. zamislite samo kako to izgleda.
Kad sam usao u kupatilo, mislim da nisam vidio nista prljavije u zivotu. Zid tus kabine je doslovno CRN. U sobi haos, stvari svuda..
Menadzer mi kaze da mi je cimer dosao prije 3 dana a da su momci koji su prije bili u sobi bili prilicno neuredni.
Ma nemoj. Uglavnom, ostavljamo stvari, vodi me da mi pokaze gdje je menza da nesto pojedem pa mi daje savjet da se odmorim jer u 5 krecem s poslom.
U medjuvremenu upoznajem cimera, decko iz Kolumbije, cini mi se kao totalna pozitiva, njemu je treci ugovor, kaze ne sikiraj se, sredicemo sobu. Pitam ga o poslu, kaze ne bih da te prepadnem ali ovo je najgori brod na kom sam bio.. ali MOZEMO MI TO.
Hvala mu na tom njegovom MOZEMO MI TO, tek sad vidim koliko mi je to znacilo.
Krenem da se spremam za posao, pokusavam da svezem kravatu, ne ide.. budim njega, covjek ustaje, veze mi kravatu, daje mi svoje manzetne za kosulju jer sam pokidao dugmice.. tapse me po ramenu, kaze, Just relax Alex.
Na rasporedu stoji DISPLAY, znaci fotografije koje su taj tan uslikane na ukrcavanju treba da se postave u galeriju.
Tu upoznajem i svog AMS (menadzera galerija).. takodje indijac, kao i BM (glavni menadzer). Krenem da stavljam slike, AMS stoji iznad glave, gleda.. i kaze, "faster, faster". Nakon displeja, oko 6 i 30 dolazi i ostatak fotografa na posao.. vrijeme je da se ide slikati restoran..
Dakle, odmah na pocetku, prije nego sam aplicirao za posao nije mi bilo jasno kako cu ja uci u restoran, prekinuti nekog dok jede i pitati ga da se slika. Ali eto, dosao je i taj momenat. Daju mi kameru, ogroman BLIC sa strane, kabl sa baterijom koja stoji za pojasom.
Kao da sam krenuo u rat. Upadam u restoran, krenem da slikam, vidim da Ameri ne reaguju kao sto bi nasi ljudi, ne bune se, prekidaju jelo, obrisu se, nasmiju se i slikaju.. Svo vrijeme se znojim kao lud. Temperatura milion stepeni, kosulja i potkosulja na meni su skroz mokre.
U jednom momentu mi jedan od konobara zaviruje u nejmtag, kaze o pa ti si nas. Reko` brate, jesam, daj neke vode, umrijecu.
Kaze jesi normalan, ne mozes piti vodu u restoranu medju gostima. Reko` slusaj, ne zanima me, samo mi daj vode.
Kaze hajde bar skloni se ovamo malo.. i kao sklonim se ja u stranu i popijem tri case vode.. cuj popijem, eksiram.
Zavrsimo slikanje u restoranu.. na rasporedu stoji da je target 250 slika, ja donio 80. Kazu, nije lose za prvi put.
Nakon toga zove menadzer labaratorije, kaze da dodjem dole. Veli, kad slikas vertikalno moras da drzis kameru sa okidacem na gore.
Nije mi jasno sto, ne znam kako da slikam tako, navike su cudo ali dobro, kazem probacu.
Uskoro je vrijeme da se opet ide u restoran, dakle, vecera je u dva sjedenja.. sad treba ici slikati drugo sjedenje.
Upadam opet unutra, vec sam se ufurao.. cap cap cap, slikamo, ovaj put 120 fotografija. Tu sam, skoro na pola.
Zove opet menadzer galerije, kaze ne valja ti croping, moras da maknes cvijece sa slike, nema ruke na ramenima kad slikas par itd..
Dobro, sta cu, prvi je put, bice bolje.
Inace, kao osoba sam perfekcionista i slusam sve savjete kad su sa razlogom. Kazu mi ovi ostali da je taj menadzer mnogo precizan, da nam daje "hard time" bez razloga, da na drugim brodovima uopste ne traze toliko savrsenstvo u fotografiji itd.. Iduci dan je luka, uglavnom, gangway tj. kad ljudi izlaze sa broda se slika po 4-5 sati.. u timu je 6 fotografa a samo jedan nije na gangwayu, on radi display.
Menadzer nas je*e, uvijek nas ostavlja da radimo duze nego sto je na rasporedu koji je i tako prebukiran.
Dakle, nakon gangwaya koji se zavrsi oko pola 1, 1 imas slobodno tipa do 5 i onda opet ides na posao a ako imas postavku studija onda kreces raditi u 4. Jako tezak tempo..
Kad je formal night (noc kad se svi ameri obuku u svecana odjela) radi se mnogo, npr. na formalu smo ujutru bili na privatnom ostrvu od kompanije, tu se slika ili gangway (8-12:30) ili plaza (10-2), onda se ide nazad na brod.. u 3 sata se postavlja 6 studija po brodu, to se zavrsi za oko 45 minuta i onda kreces raditi opet u 5:30, slikas studio, pa restoran, pa studio, pa restoran pa opet studio.
Napominjem da konstantno imas red u studiju, najveci je izmedju sjedenja u restoranu. Treca sesija je vec opustenija ali nakon nje slijedi rasklapanje studija. Dakle, studio zatvaramo otprilike oko 11 i 15, zavisno koliko ljudi ima okolo i onda sa breakdownom tj. rasklapanjem smo gotovi oko ponoci. Onda moras da odneses opremu u labaratoriju, raspakujes sve bla bla.. i tu izgubis pola sata.
Nakon toga idemo da jedemo picu jer nam je samo to dostupno, dakle u najboljem slucaju, u krevetu si oko 2. Dakle, formalna noc je bila najludji dan za nas. Iduci dan se opet budis ujutru u pola 8, jedes nesto na brzinu i picis da slikas gangway. Uvece se radi display, otvara se galerija i prodajes te slike.. da bi nakon svega toga, negdje poslije ponoci krenuo da skidas slike sa zida. Onda opet, nova tura nova avantura.
je*en tempo, ali smo se ufurali.. Imali smo problema sa tom dvojicom menadzera.. srecom, jedan je uskoro otisao i dosao je covjek koji je u kompaniji od samog osnivanja. Lik koji zna kako da radi i kako da napravi dobar tim. Bio je disciplinovan al` mi je bilo zadovoljstvo raditi sa njim. Nakon mjesec dana sam slikao vise nego ljudi kojima je drugi ili treci ugovor. Inace sam osoba takmicarskog duha tako da mi je uvijek u cilju biti najbolji. Menadzer me promovise u photo 2, uskoro otplacujem kameru tako da onda pocinju i da se prave neke pare.
Tim je do jaja, radimo ali se i za*****avamo. Moram priznati da prva 2-3 mjeseca nismo uopste izlazili u bar i druzili se sa ljudima.
Picili smo samo posao i pomalo teretana. Situacija je bila takva da su ljudi poceli da pitaju mene i cimera jesmo li gej.
Onda smo odlucili da je vrijeme da se ti mitovi raskrinkaju pa smo poceli malo da pijancimo.
Naravno, sa ovim tempom je jako tesko i nesto je moralo da trpi. Malo je trpio posao, najvise teretana ali je*iga.. Nesto moras da zrtvujes. Necu vam pricati o sexualnom zivotu, samo cu reci da je od tog momenta bio bogat i strejt naravno!.
Nakon odlaska discplinovanog menadzera poceli su da odlaze i neki clanovi tima.. Dobijamo sve nove menadzere koji su manje vise teska hladovina.. vise nema frke, panike.. sa gangwaya odlazimo ranije, niko nista ne pita.. zivot postaje laksi. Niko ti nista ne govori..
U medjuvremenu sam promovisan u photo 3. Sa dolaskom novih clanova tima desava se da mi koji smo nauceni da sve bude kako treba shvatamo da ono sto oni rade nije dobro za biznis. Prvo, osjeti se na plati i na zaradi. Drugo, slike izgledaju s****.
Trece, nema postovanja medju radnim kolegama. Krenem ja malo da se nerviram zbog toga, zajedno sa jos jednim deckom iz tima pokusavamo da dovedemo situaciju u red jer nas dvojica slikamo najvise, radimo najvise, najodgovorniji smo a primamo istu platu kao i oni.
U timu se prave klanovi sa tim novodoslima, situacija nikako nije dobra.. Ne razgovaramo uopste s njima skoro.
Onda shvatim da je i kraj mog ugovora blizu i da nema potrebe da se nerviram. Zao mi je jedino sto gubim novac zbog neradnika ali dobro.. necu propasti za ta dva mjeseca koliko mi je jos bilo ostalo do kraja ugovora.
Samo cu napomenuti da je jedan od tih momaka otpusten, a drugi je dao otkaz.. Inace, tim je bio mali, 6 fotografa i 3 menadzera.
Dva dana prije odlaska pitaju me hocu li da produzim ugovor na 7 dana. Nakon 8 mjeseci, oni me pitaju da produzim 7 dana.
Razmisljam se sta da radim.. ako kazem NE kompanija moze da drugacije gleda na mene, nekad ce i meni mozda trebati neka usluga, kuci je snijeg.. a to para sto bih zaradio jos za tih 7 dana bi mi dobro doslo. Kazem da pristajem, ostacu jos 7 dana dok ne dodje zamjena.
Tako je i bilo.. Od pocetnog tima ostao sam samo ja. Sviju sam ispratio kuci.. Zadnju noc smo se svi napili.
Novi cimer je bio Madjar koji mi i danas salje mejlove da se vratim. Pomogao sam mu isto onako kao sto je i meni pomogao moj prvi cimer Kolumbijac. Podjelio sam sa njim sve one male stvari koje cine zivot laksim kao sto je i moj cimer sa mnom na pocetku. I to mi je super.
Imao sam srecu da naletim na takvog covjeka. Madjar je otvorio neko njihovo nacionalno pice, svi smo se komirali kao kravice.
I eto, drugari, zavrsi se i ova moja ispovjest. Sta jos da vam kazem? Da li se kajem? Ne. Da li je lako? Nije.
Da li cu to uraditi opet? Hocu, za pet dana idem opet, srecom, drugi brod.
Pripremite se na krv, suze i znoj ali i iskustvo koje ce vas naciniti borcima u zivotu.
Pozdrav, Aleksandar.
