Lijepi pozdrav svima i sve pohvale za forum, koji je vjerujem od velike koristi svima koji su na brodu i onima koji se tek spremaju na jedan od njih.
Kako sam i ja bio jedan od potonjih, te sam ovdje nasao puno korisnih informacija, iako nisam aktivno sudjelovao u njemu, odlucio sam vratiti "dug" drustvu te opisati svoje iskustvo avanture zvane posao na brodu.
Kako je i mene svasta u to vrijeme zanimalo, potruditi cu se napisati jedan malo veci post, tako da odmah upozorim one koji nisu ljubitelji romana.
Ako sam fulao temu ili krivo rasporedio tekst molim nadlezne da to urede po svojim afinitetima.
Pa da pocnemo.
PocetakDa se kratko predstavim, bio sam obican decko iz ulice, sa zavrsenom srednjom skolom i propali student.
Moze se reci da sam vodio kvalitetan studentski zivot ali nazalost polaganje ispita nikako se nije uklapalo u to.
Tako da sam zavrsio kao srednjoskolski ekonomist sto u nasoj drzavi u prijevodu znaci, bio sam spreman nauciti nositi tacnu.
Vec i prije sezonski sam radio kao konobar, i mogu reci da sam se poprilicno nasao u tom poslu pa mi i nastavak karijere u tom smjeru tada nije tesko padao.
Naravno, nakon nekog vremena, covjek uvijek za sebe zeli nesto bolje i vise, tako da sam nakon milijon placenih
stanarina, rezija i hrt pretplata shvatio da ovaj zivot u krug nema previse smisla, a odlazak na brod mi se cinio kao izvrsno rjesenje.
Prijava i interviewPar prijatelja i poznanika odradila je ugovor dva, te sam pokusavao skupiti sto vise iskustava sa sto vise strana, te nakon sumiranog odlucio da nemam sta izgubiti.
U to vrijeme o kruzerima nisam znao nista, osim da su ploveci gradovi. Tako da je bilo pravac u najblizu agenciju, koja je u mom slucaju radila samo sa Carnivalom.
Prijavio sam se i nakon poslanog maila nacekao se par mjeseci do interviewa. Vec kad sam mislio da je agencija zaboravila na mene, ili da su svi superzadovoljni na brodu pa im netreba radnika dolazi mail, za dva tjedna interview. Zaletio sam se do agencije, porazgovarao sa agenticom, koja je btw. vrlo pristupacna. Na moje pitanje koje su pozicije otvorene i moj prijedlog da idem za bar waitera, posto u tome imam vec par godina iskustva i kao konobar i barmen, agentica mi preporucuje poziciju ass. waitera, posto je kompaniji veca potraznja za njima i puno brze se odlazi na brod.
Posto sam se vec toliko nacekao i samo za interview, rekao sam sebi ma uzet cu i to, ipak, tacna je tacna. Mistake number 1.
Rijesio sam test engleskog koji je na razini 4. razreda osnovne skole, sa velikom mogucnoscu prolaska cak i Jadranke Kosor.
The day after yesterday imao sam i famozni final interview. Dosao sam na mjesto interviewa u novom odijelcu kupljenom za vjencanja i sprovode, no eto ispostavilo se da je i jos necemu posluzilo.
Nas pedesetak stajali smo u redu i cekali da dodjemo na red dok su neki ponavljali napamet naucene fraze, a drugi drmali dupli viski na sanku ispod kako bi se rijesili treme.
Konacno, nakon par sati cekanja, dosao je red i na mene. Sjedam za stol i lijepo se nasmijesim kako je pisalo na papiru.
Na pitanje can you speak english, odgovaram sa Yes I can. Na drugo pitanje zasto nisam zavrsio faks odgovorio sam mu prosto prosirenom recenicom, sto je ocito bilo dovoljno da mi potpise papir i kaze you got the job. Tada sam bio prilicno zadovoljan sto sam dobio posao u bukvalno 60 sekundi, i nije mi padalo napamet da se iza svega toga krije mozda nesto sasvim drugo.
I'm leaving on a jet planeI tako nakon prodjenog interviewa, na kojem je prolaznost btw. bila mislim preko 90%, i pocetne euforije, nakon mjesec dana dolazi ugovor.
Krece se za mjesec dana. Trci, leti, skupi papire da bi par dana prije odlaska na dnevniku hrt.a vidio kako americka mornarica odvlaci jedan od brodova moje kompanije.
Govorim u sebi, bolje i sad nego kad sam ja na njemu. Palim kompjuter i naravno otkazan odlazak. Srecom samo na kratko i vec sam se nasao kako sjedim na aerodromu i cekam da mi srede neki let posto je snijeg zatvorio 90% aerodroma u europi. Nakon neprospavane noci i prilicno udobnog leta, takodjer neprospavanog, ugledao sam svijetla Miamia kako me zovu da ostvarim svoj American dream.
Ali na ono sto me tek cekalo, nije me mogla pripremiti niti jedna skripta ili procitani post na forumu.
Dolazak na brodI tako avion je sletio, zajedno samnom i jos par nadobudnih, buducih crew membera od kojih je dobar dio isao na Royal.
Nakon imigracijskog, koji u prijevodu znaci kombinirano gledanje sluzbenika u moju putovnicu pa u mene dobrih dva sata, dosli smo na aerodrom.
Kolege sa royala uocili su sluzbenika koji ih je srdacno docekao sa tablom u ruci na kojoj je pisalo Royal crew.
Pozdravio sam se s njima i nastavio traziti moj odbor za docek.
Naravno, sljedecih sat vremena bezuspjesno sam trazio nekoga sa Carnival tablom nakon cega sam otisao do informacijskog deska i pitao gdje je moj agent ili shuttle koji bi me mogao odvesti do hotela u kojem smo smjesteni. Sluzbenica na salteru, nakon mojeg pitanja, uputila mi je pogled kao da sam ju trazio da mi bude jamac za dobivanje kredita za kupnju novog aston martina db9. Kratko je prozborila I dont know, nakon cega sam izasao van kako bi pripalio cigaru kad se ispred mene stvori shuttle sa imenom hotela. Stvarno me krenulo, pomislih.
Dolazimo u hotel i dobivam kljuceve penthausa, te ime broda na koji me voze ujutro u 9. Odlazim u sobu, a unutra neki covjek azijskog podrijetla spava i pritom proizvodi zvukove cirkulara za piljenje drva.
Sto je naravno znacilo drugu neprospavanu noc zaredom. Spustam se do lobbya gdje upoznajem nekog Bugarina, te po dobrom starom balkanskom obicaju skoknemo do obliznjeg ducana i kupimo baksu pive.
Pred kraj bakse shvatim da imam par sati do ukrcaja i onako pripit odem ubit sovu barem na sat dva.
Bugarin je inace radio kao Team waiter koji je, kako on kaze, vec odavno trebao biti Head waiter da nije vise vremena provodio u crew baru nego na poslu.
Ujutro dolazi bus i kupi nas ispred hotela. Umoran, mamuran i neispavan dovucem se do busa i krenem da se ukrcam na to cudo.
Isprva brod me se nije dojmio kao neke, jer i ocekivao sam grdosiju, pa kad sam je na kraju i vidio nisam se previse iznenadio.
Ulazim unutra sa jos njih dvadesetak, obavim papirologiju, dobijem kljuc kabine i naredbu da se nacrtam u 4 na radnom mjestu u uniformi koju sam trebao pokupiti.
Sve je bilo spremno za prvi radni dan.
MR. Flippy, are you coming to work?Otisao sam u kabinu ostaviti stvari te pokupiti uniformu. Naravno, iskoristio sam priliku da ubijem oko na par minuta jer sam jedva stajao na nogama.
Tih par minuta naravno preslo je u par sati dok mi sat vremena nakon sto sam se trebao pojaviti u punoj radnoj spremi, zvoni telefon i moj supervizor me pita dolazim li na posao.
Savrsen nacin za ostaviti prvi dojam, pomislih. Picim po uniformu i nacrtam se u staff messu, sa isprikom kako sam se izgubio.
Bio je u zurbi, pa me nije previse ni dozivljavao. Na losem engleskom i sa jos gorim naglaskom rekao mi je ovo je moje radno mjesto, dao mi raspored i nestao.
Stajao sam ko drvena Marija usred staff messa, bez da znam di da pogledam a kamoli sta da radim.
Srecom bilo je par nasih ljudi, i dobio sam savjet koji je i kasnije bio od velike koristi. Samo radi sta i drugi, a ako nemas sta za radit, izgledaj kao da imas.
U back dinning roomu proveo sam nekih skoro tri mjeseca. Bilo je i komicnih situacija ali i vremena kad mi je doslo da odem u kapetanov ormaric i propucam si koljeno.
U to vrijeme bilo je dosta ljudi sa nasih prostora, koji su imali jednu zajednicku stvar. Svi su se konstantno zalili. Na brod, na posao i proklinjali i sebe i one koji su ih ovdje poslali.
Naravno u toj atmosferi niti ja nisam mogao drukcije razmisljati, jer ako se vodimo po onoj, ako i laz dovoljno puta ponovis postat ce istina.
Tako da to prvo vrijeme bilo mi je jako tesko, no niti u jednom trenutku nisam pomisljao na povratak kuci. Nisam mogao niti zamisliti da razocaram svoje doma, iako su mi uvijek bili potpora, ali najvise nisam htio razocarati sebe. Uvelike mi je pomogao savjet mog cimera. nece postati lakse, samo ces se s vremenom priviknuti. Ispalo je da je na kraju tako i bilo.
Proslo je par mjeseci, a svi oni koji su se konstantno zalili jedan po jedan su odlazili. Sto svojom voljom, sto voljom kompanije.
Tako da sam se s vremenom okruzio ljudima sa pozitivnijim pristupom i zajedno smo gledali kako da ovo vrijeme ovdje ugodnije provedemo.
Jedan dan dosao je moj supervizor i rekao mi kako me mice iz back dining rooma i seli u setup team. Jako dobro sam znao sta me ceka tamo, i easy life, barem na dva mjeseca mogao je poceti..
Setup teamRadio sam u Upset teamu kako smo ga mi zvali. Slagali smo vjencanja, nosili vode i sendvice policajcima, te nosali stolove po brodu.
Minus je bio sto nije bilo tipa kao u RS, ali takodjer je i bila javna tajna da smo radili max 5 sati dnevno. Imali smo mali biper na koji bi nas zvali kad bi nesto trebalo napraviti izvan liste koju bi dobili svako jutro. Naravno to je znacilo gledanje simpsona u kabini, a kada zazvoni biper, sprint jedan deck iznad i zovemo RS. Kada bi nas pitali di smo i sta radimo, uvijek smo nosili neki stol negdje po brodu.
Operaterka nam je rekla da smo vjerojatno srusili rekord flote po broju prenesenih stolova, ali dok god smo ostale stvari obavljali kako treba, nitko nas nije dirao.
Cak smo imali svoju prostorijicu, blue room, gdje nitko nikad nije dolazio jer nije vodila nigdje, a bila idealna za mamagajisanje sa velikim prozorom ispred za uzivanje u pogledu.
Cesto smo tamo znali sresti security, s kojim smo imali pakt, dok vi sutite i mi cemo.
Za tih dva mjeseca provedenih tamo, dobio sam 9 kila.
U to doba vec sam se toliko aklimatizirao na brod, da sam imao odlican sistem u kojem bi mi stalni complaini dvadesetak mojih nadredjenih, brzinom japanskog nagibnog vlaka usli na jedno a izasli na drugo uho.
Mogu reci da sam na neki nacin, mazohisticki uzivao na brodu i u onome sto mi donosi. Uskoro, dobio sam avionsku kartu za europu.
Nakon vec ustaljene monotonije na ovom brodu nakon pet mjeseci, transfer na novi brod bila je pozitivna promjena..
Back to EuropeDosao je i taj dan kada sam napustio Ameriku. Tu divnu zemlju nebrojenih mogucnosti, surovog kapitalizma i jeftinih hamburgera.
Sa sjetom sam mahnuo south beachu i silikonima nafilanim ljepoticama, dok sam se u poluraspadnutom avionu airItalie dizao u zrak i kretao u nove pobjede.
Brod na koji sam isao jos je bio u brodogradilistu, tako da nisam niti znao sto ocekivati. A kao i prvi put, ocekivale su me tri kante i njihov sistem.
Opet sam zaglavio u back diningu, sa malom prednosti sto nakon sedam navecer svi smo bili slobodni izaci u grad, i tako narednih mjesec dana.
Kad je brod kretao sa prvim kruzom prebacen sam u RS u nocnu. Slaganje dorucaka uz bocu jackija mozda i ne zvuci interesantno koliko zapravo i je.
Od 12 dana kruza, 10 dana su bili portovi, i naravno nakon nocne redovito se izlazilo van. tih mjesec dana prosjek spavanja je bio oko 4 sata.
Tada je nastupila i ta famozna promocija. Promoviran sam u treceg konobara i preseljen u dining room. Na prvi pogled savrseno organiziran restoran sa besprijekornom uslugom.
Na drugi pogled, mahnito trcanje lijevo, desno, tegljenje hrane na tri kata tacne, sa umjetnim smijeskom kako bi se zadovoljili prohtjevi besramnih prezderatora u odijelima, dok bi jeli svoje predjelo u DR prije Lida.
Da me krivo ne shvatite, ne odnosi se na sve goste, kojih je naravno bilo i jako dragih, tek toliko kako bi stekli neki opci dojam.
Polako se blizio i kraj mog ugovora.
Sa punom vrecom iskustva i malom vrecicom para skupio sam stvari iz kabine, pozdravio se sa mnogo novostecenih prijatelja, kratkorocnih djevojaka i crew barom.
Sretan sto se desilo, jos sretniji sto se zavrsilo. Osjecaj kad se vracate kuci sa ugovora rijetko je usporediv s icim. Eventualno kad vam djevojka kaze da je test ipak negativan ili saznate da se ukida Big Brother.
Na odlasku kada sam trebao kupiti kartu i dobiti sign on date, pitali su me da li se vracam? Zasad, prvo idem na cevape. Te uz Good, The Bad and The Ugly zvucnu kulisu krenuo niz gangway..
[mp3=200,20,0,left]http://www.inozemstvo-posao.com/slike/scr/Ennio%20Morricone%20-%20The%20Good%20The%20Bad%20%26%20the%20Ugly%20-%20Clint%20Eastwo.mp3[/mp3]
SummaryPosao na brodu definitivno je jedinstveno iskustvo i prilika za dobru zaradu. Ali svakako ne bih ga preporucio svakome. Svaki covjek je razlicit, tako i to iskustvo razlicito bi djelovalo na svakoga.
Sada mogu nabrojati par ljudi kojima bi svakako savjetovao da probaju, ali isto tako znam par ljudi za koje mogu garantirati da bi se vratili nakon mjesec, dva i proklinjali moje ime.
Na kraju krajeva, mjerodavan sam pricati samo o svojoj poziciji i zato se tema i zove iskustvo jednog crew membera.
Na kraju mogu reci da sam na brodu proveo najljepsih i najgorih osam mjeseci svog zivota. Stekao znanja, te ispitao svoje mogucnosti nekada do granica do kojih nisam niti mislio da sam sposoban.
Savjet za sve buduce moreplovce; dont play it hard, play it smart.
I na kraju, ne zaboravite.
Brod je u sustini velika, plutajuca, limena kutija, prepuna suza i smijeha, isprepletenih sudbina, u kojoj se preko ledja crew membera trenira kapitalizam u svojem punom sjaju...
... and I love every single part of it.
THE END
