Korisničko ime: neven
Država: Hrvatska
Spol: M
Kompanija: Carnival
Pozicija: Floor Supervisor
Kako ste čuli o poslu na kruzerima?Nekoliko frendova je radilo na kruzerima, a jedna frendica je nedugo prije mene otišla kao casino dealer na Royal.
Ona mi je bila samo poticaj da konačno prelomim u sebi želim li to ili ne. Iskreno, nisam požalio!
- Što vas je privuklo da aplicirate za posao na kruzerima?
Lova nije! Gotovo istu plaću imao sam u Zagrebu prije nego sam dao otkaz I otišao na Carnival Magic.
Prvenstveno me privukla znatiželja, zatim ideja da (opet) probam nešto novo u životu, a onda da se okušam u poslu koji nikad nisam radio.
Volim testirati sam sebe, vidjeti gdje su mi granice, a odlazak na brod i u Department u kojem nemam baš nikakvog iskustva jako je dobra prilika za tako nešto.
Ukratko, ako netko zaključi da je moj motiv bio avanturizam, nije pogriješio.
Preko koje ste se agencije za rad na kruzerima prijavili i zašto baš preko nje?Uspinjača… ilitiga Eployment Power.
Nema tu puno filozofije, ja sam iz Zagreba, agencija je u Zagrebu i to je to. Zašto komplicirati i aplicirati u drugim državama, kad mi je ova pod nosem.
- Za koju ste se kompaniju i poziciju prijavili i zašto?
Zapravo se nisam prijavio ni za što.
Došao sam u agenciju samo po informacije, dobro se posvadio tamo jer su mi rekli da sam prestar za odlazak na brod (40 godina), a zatim je jedna frendica dogovorila kavu sa šefom agencije, popili smo kavu, riješili problem i razgovarali koja je pozicija najbolja za mene.
Dogovorili smo HSKP Department, pozicija Floor Supervisor na Carnivalu (njegov prijedlog), i tako je na kraju i bilo. Ma što god netko rekao o toj agenciji, ja na kraju nisam imao niti najmanjih problema s ljudima koji tamo rade i vode ju. Respect!
Koliko je trajao interview i kada ste saznali da ste prošli?Na intervju sam putovao u Beograd, trajao je otprilike 10-tak minuta i odmah sam saznao da sam prošao.
Dobro sam se pripremio, između ostaloga i pronalazeći informacije na ovom forumu, i prilično sam samouvjereno pristupio razgovoru.
Znao sam da sve ovisi o meni, postavljao sam puno pitanja i provocirao razgovor o temama o kojima sam mogao dosta pričati i pokazati da sam iskusan.
Nije taj intervju nikakav bauk ako mu se pristupi ozbiljno i studiozno.
- Koliko su bili vaši troškovi odlaska na brod?
E to je nešto o čemu valja dobro razmisliti.
Kad se sve zbroji i oduzme, uključi liječnički pregled, avionasku kartu, predavanja za pomorsku knjižicu, put u Beograd na intervju…, otprilike 10-tak tisuća kuna, tj oko 1.200 eura.
Kako ste se spremili na put u nepoznato, što ste odlučili nositi sa sobom?E tu je opet pomogao forum!
Kako sam prolazio svaki korak u aplikaciji za posao, tako sam na forumu tražio odgovore na takva i slična pitanja.
Na kraju sam se oboružao donjim rubljem i čarapama, uzeo par majici, jedne kratke hlače, jednu hoodicu i nešto kozmetike.
U principu sam se spremio u roku 15 minuta jer sam točno znao što staviti u torbu. Na kraju mi nije ništa nedostajalo. Blaženi forum i forumaši!
- Opišite kako ste se osjećali prvih nekoliko dana na brodu
Prvih par tjedana sam bio vrlo nostalgičan prema domu.
Jako mi je nedostajala cura, ali baš jako. Nikako se nisam mogao opustiti u trenucima odmora, non stop sam razmišljao u stilu “koji ku… radim ovdje”.
To je bio i uzrok priličnog umora, onog dodatnog koji se taložio na umor izazvan jako napornim tempom rada. No to je sve s vremenom prošlo.
Relativno brzo sam pohvatao konce posla i snalaženja na brodu… tu je pomogla činjenica da mi je kabina bila na decku Zero, gdje je na Magicu i Crew bar i HSKP ured i Staff mess. Da sam bio, recimo, na decku 10 ili 11 itekako bih se gubio prvih dana.
Koliko vam je kompanija pomogla osjećati se dobrodošlim na vaše radno mjesto?E sad, kad sam dolazio na brod bio sam spreman na najgore, da ću sve sam morati pohvatati, da ću se gubiti i osjećati se izgubljeno.
No bilo je upravo suprotno, stvarno sam se osjećao dobrodošlim. I šefovi i kolege i SRS-i su bili od velike pomoći, no o tome u idućem pitanju-odgovoru.
- Da li vam je, po dolasku, netko neposredno pomogao uputiti vas u posao?
Etoga! Dakle, kao prvo na brod sam kasnio dobrih nekoliko sati jer sam letio iz Miamija u Houston iznad kojeg je bila velika oluja, pa samo se okrenuli za New Orleans, napravili refueling i opet krenuli nazad za Houston. Stigao sam na brod doslovce 15 minuta prije isplovljavanja, pa nije bilo onog uobičajenog upoznavanja i laganica pristupa.
Dočekala me šefica, a vrlo je važo naglasiti da je Elena Komarova na jako lošem glasu kao šefica, i vrlo toplo me primila.
Odamh me bacila “u vatru” iako nisam imao blagog pojma gdje ići i što raditi. Opet je ona uskočila i ukratko mi objasnila najvažniji dio embarkationa u tom času.
Kasnije je doslovce išla samnom po deckovima i pokazivala mi kako i što raditi.
Nije imala problema kleknuti i zaprljati bijele hlače i pred SRS-ovima i predamnom ribati Pantry. Svaka joj čast, ostali smo si jako dobri.
Bio je tu i jedan FS iz Južne Afrike, Kenneth. Bio mi je cimer i s njim sam proveo prvih tjedan dana.
Bio je tako dobar učitelj da je šefica procjenila da u svom drugom tjednu mogu krenuti sam. Dobio sam svoje deckove i krenuo s poslom.
Bla je tu i jedna izvrsna cura Marija iz Crne Gore, također FS. Nažalost, kasnije je dobila otkaz, no bilo je tako dobro pričati s nekim na svom jeziku o poslu.
Pola engleskih izraza u HSKP-u nisam tada znao, pa mi je ona puno pomogla u shvaćanju što i kako raditi.
Sve u svemu, ni u jednom trenutku nisam bio sam, nije mi se dogodilo da nemam koga pitati što i kako raditi.
Znam da je puno ljudi imalo baš takav problem na startu, onda kad je najteže, no ne i ja. Stvarno sam bio sretne ruke!
Kako ste se nosili sa ograničenošću životnog prostora na brodu?Nisam imao nikakvih problema s time.
Već sam ranije bio u tako malim i ograničenim prostorima, pa sam se odmah priviknuo. Iako, valja priznati da je brod od 300 i nešto metara užasno velik kad ga se gleda izvana, a onda u jednom trenutku čovjek iznutra shvati kako je to ljuska u moru, ograničeni prostor za život i rad.
Uglavnom, to mi je bio najmanji problem. Glavno da sam znao gdje je pušiona I ja sam bio sretan.
- Jeste li bili zadovoljni zaradom?
Ne! Kategorički NE!
Ali opet, nisam na brod niti išao zbog novca, pa se nisam previše uzrujavao zbog toga. Kad sam došao imao sam plaću oko 1460 dolara, a u zadnjih mjesec i pol oko 150 dolara manje zbog odluke kompanije da svima plaćaju kartu, ali i zbog toga smanje plaću.
Postoji li mogućnost napredovanja tj. promocije na poslu?Postoji, samo treba pokazati volju i želju, ali treba i sjesti i učiti.
U principu, mi Europljani imamo dobru šansu za promociju, no treba imati i malo sreće da ju dobiješ brzo.
Ja ju na svom prvom ugovoru nisam tražio, čak niti pomislio na nju, pa je izostala. Realno, teško je i dobiti promociju u prvom ugovoru, premda se tu i tamo događa.
Jedan k****n iz Južne Afrike (ne Kenneth) je toliko želio promociju u svom drugom ugovoru da je radio sranja svima oko sebe.
Kad je postalo neizdrživo dočekao sam ga kad oko nas nije bilo nikoga i riješio to vrlo povišenim tonom, prijeteći da ću mu noge polomiti.
Nakon toga se smirio, barem meni nije više radio sranja. Relativno brzo nakon toga je i dobio promociju.
- Kako vam se svidio društveni život na brodu?
Moj društveni život se svodio na svakodnevni internet. Čovječe, koliko sam samo potrošio na kartice, čudo jedno.
U crew bar nisam išao često, baš kao niti na partije. Tu i tamo bih popio pivo, dva, tri i to je bilo to.
No društveni život itekako postoji, ali ovisi i o individualnoj potrebi i želji, dakle što netko očekuje i treba.
Opišite kakvi su ljudi sa kojima ste zajedno radili na brodu.Više-manje pun sam pozitivnih dojmova. No ajmo ovako, podijeliti te ljude u nekoliko kategorija.
1. Kolege Floor Supervisori i šefovi: Velika većina su bili super ljudi. S njima se moglo i izaći, i popiti i fino zabavljati.
2. SRS: Indijci su se pokazali kao fantastični radnici i vrlo dobri prijatelji. Indonežane sam nekako najviše volio i s nekima od njih postao baš dobar prijatelj.
Filipinosi su malko sjeb…, njima nisam okretao leđa niti si dopustio ikakav problem s njima. Imao sam dojam da bi me prodali za šaku riže, a kamoli ne za posao.
Bila je samo jedna cura s Filipina, kolegica FS, i ona je bila OK. S ostalima sam bio dobar, ali…
Jamajčani i ostali Južnoamerikanci su u takvoj manjini da je o njima teško i pričati.
Europljani su priča za sebe, oni se jedini bune i potražuju nešto, pogotovo ludi Rumunji. S njima je bilo izvrsno raditi; možeš se i posvaditi i sterat ih u onu stvar, a na kraju smo opet završili na pivi.
3. ASRS: Velika većina su bili Indonežani, no tu skupinu mladih ljudi sam posebno cijenio. Kako god okreneš, oni uvijek nagrabuse.
Ali da rade u nevjerojatnom tempu i ne bune se, da su uvijek nasmijani i da rade najgore poslove, to je istina.
Činjenica je i da jako cijene kad radiš posao koji ne bi trebao raditi po opisu posla. Recimo, ja sam volio raditi luggage separation na embarkationu i to su jako cijenili.
Meni gušt, njima lakše, i svi smo sretni.
- Kako biste opisali putnike?
Generalni dojmovi o putnicima su – očajni!
90 posto njih su Amerikanci, niža srednja klasa koja smatra cijelu posadu nižom ljudskom vrstom. Prljavi su do bola, nepristojni i svadljivi.
No da me ne bi krivo shvatili, bilo je i super ljudi, s kojima sam guštao razgovarati. Dosta često sam primjetio i da su skriveni rasisti, pogotovo crnci (iako po definiciji crnci ne mogu biti rasisti). Azijate smatraju svojim robovima, a nas Europljane još kako-tako i trpe. Nemam puno dobrih riječi za njih!
Jeste li imali vremena posjetiti destinacije koje je brod posjećivao?Ako nisam previše mario za novac, onda sam se isto toliko uzrujavao jer ne mogu dobro upoznati destinacije na kojima smo bili.
HSKP Department ima takvo radno vrijeme koje ne dopušta dugo izbivanje s broda. Tu sam puno propustio i zato sam još uvijek ljut.
- Jeste li imali neko omiljeno mjesto za izlazak?
Naravno, svi ga imaju.
Volio sam ići na plažu u Mahogany Bayu na Roatanu i popiti najbolju kavu u tom dijelu svijeta u jednom indijskom restorančiću u Nassauu na Bahamima.
Fantastične uspomene!
Opišite dobre strane rada na kruzerima.OK, ajmo biti sažeti:
1. Upoznavanje novih ljudi i kultura. Jako sam puno naučio o novim kulturama i to me ispunjava zadovoljstvom.
2. Isprobavanje osobnih limita i snalaženja u posve novom okruženju, na poslu kojeg nikad nisam ni izbliza radio. Alo, pa ni prašinu doma ne brišem.
3. Putovanje – lijepo je vidjeti kako izgledaju plaže na Bahamima, u Meksiku, na Jamajci…, isprobavati okuse lokalnih jela I pića.
4. Definitivno sam siguran kako ljudi bez obiteljskih obaveza doma (žena, djeca I ta priča) mogu i uštediti dobru lovu bez obzira na relativno loše plaće.
Ipak su smještaj i prehrana besplatni, pa sav novac zapravo odlazi na uživanciju.
- Opišite loše strane posla na kruzerima.
1. Nažalost nisam imao prilike dovoljno vremena provesti niti u jednom portu. Nekoliko sati nije dovoljno za moje ambicije razgledavanja i upoznavanja gradova i portova.
2. Plaća je zapravo loša. Iako, ako čovjek nema posla doma, onda mu je to bingo… podsjećam na već rečeno – smještaj i prehrana su besplatni.
3. Radno vrijeme je katkad ubitačno. To što osim na embarkationu ne smiješ raditi više od 10 sati i 15 minuta, to je samo privid.
Službeno radiš toliko, a neslužbeno i preko 12 sati. Na embarkationu dobrano iznad 14 sati.
4. Uspravnica – ajmo ju nazvati vojničkim žargonom zapovjedni lanac - je prilično zeznut. Ako ti je šef i***t, onda si u govnima, a ako imaš sreće da su ti šefovi OK, onda možda možeš i uživati katkad. Ja sam zadnjih mjesec dana bio više u pušioni, nego na deckovima… ludilo!
Biste li zainteresiranima preporučili posao na kruzerima i zašto?Apsolutno, zanimljiv je to život.
Čovjek samo mora biti spreman na izazove za koje ne zna ni da postoje. Posao na kruzeru se u potpunosti razlikuje od sličnih poslova na kopnu i iskustvo stečeno prije dolaska na brod je gotovo ništavno. Ljudi s kojima je svatko okružen su toliko različiti od nas da je to pravo čudo.
Ako netko to može shvatiti i prihvatiti kao realnost, onda neće imati nikakvih problema.
- Koji savjet biste dali ljudima koji namjeravaju aplicirati za posao na kruzerima?
Ima par savijeta koje bih dao. Prvo, ono što im u agenciji prvo kažu, da je osmjeh najvažniji, s time se ne slažem.
Respekt je najvažniji, a onda se smješkaj koliko god i kome god hočeš. Respekt prema gostima i ljudima s kojima radiš!
Drugo, treba se dobro pripremiti, raspitati što i kako, od intervjua do samog dolaska i rada na brodu. Ima toliko sitnica koje su važne, da ih je teško i nabrojati. Recimo, od svega što sam ponio (osim donjeg rublja, čarapa i kozmetike) meni je najvažniji bio – ručni sat. Iako sam kao FS imao svoj mobitel, bez sata nisam išao niti na WC.
Treće, jezik za zube kad se dijele banane. Nema tu kruha ako se kreneš buniti. Ja sam jednom probao, napravio pičvajz i na kraju shvatio da nisam ništa postigao, nego se samo uzrujao. Kako se kod nas kaže, kroz jedno uho unutram kroz drugo van i bok. Riješen problem.
Želite li dodati nešto što smatrate važnim?Osobno, osim u onih prvih par tjedana, nisam požalio što sam otišao i uskoro idem na drugi ugovor. Nisam tip čovjeka koji je neprilagodljiv i to mi je jako pomoglo.
No sam sebi sam olakšao cijelu priču jer sam gotovo u svakom trenutku znao što me čeka. Iščitao sam forum od vrha do dna, ne samo teme vezane uz moj Department, nego sve. Osobna iskustva ljudi koji su već bili na brodu su nevjerojatno dragocjena i treba ih percipirati. Iskreno, nisam ni pola savijeta prihvatio i nisam požalio, no o svakom savijetu sam itekako razmislio i kad sam došao u situaciju da moram odlučiti hoću li postupiti kako mi je savjetovano ili ne, već sam zano što napraviti.
Drugo, jako mi se čini važno da osobni ego ljudi ostave doma. To ne prolazi na brodu. Treba slijediti pravila ili su posljedice gadne.
Vidio sam puno ljudi koji su odletjeli kući samo zato jer nisu slijedili pravila.
