Na "kopnu" sam tri godine, i nisam se najbolje snašao

[emeritus]

Zanimljivo tema, dok sam radio na brodu imao sam neopisivu želju da budem kući, ljeto, Vrbas, izlasci, svirke, cice... A kad sam kući onda sam tužan jer mi nedostaju ljudi, posao (zaista sam volio taj posao) i PLATA 

Međutim, tu agoniju sam morao prekidati, poslije 7 godina rada okrenem se i pogledam iza sebe, vidim da nemam ništa (ni žene, ni djece, ni para),  a vrijeme prolazi. Zadnju godinu rada na brodu vidim da neće mi platu povisiti (kao purser tri godine sam imao 1000evra mjesečno+10% od prodatih kreveta na brodu, najviše sam mogao zaraditi 1300evra, dok su Grci na istoj poziciji imali 4500e+10%), da je posada postala loša (Filipinci, Egipćani, Albanci), menadžment kompanije se promijenio (došli su ljudi kojima je zadatak bio da povećaju produktivnost, a desilo se suprotno, firma je "propala" - spajanje sa nekim Turcima, a da recesija nije uticala).

Na "kopnu" sam tri godine, i nisam se najbolje snašao, nemam naviku da stvari otaljavam i da se laktam sa "fakultetski obrazovanim seljačinama". POkušavam da prenosim pozitivna iskustva u radu sa ljudima, prije svega profesionalni odnos prema ljudima (po zanimanju sam diplomirani socijalni radnik), međutim, moje kolege uopšte nemaju crte profesionalnosti (uvažavanje ljudi, traženje rješenja problema), kod njih se sve svodi na tračanje, amaterizam, nihilisanje. 

Sad sam trenutno nezaposlen, očekujem dijete, posla u struci nema, para nemam. Razmišljam da se reaktiviram, kontaktirao sam tu novoosnovanu firmu, ponudili su mi 400evra + 10%, iskreno to mi je premalo, korisniji sam kod kuće da čuvam dijete, nego da trpim stres i k****ne.

Poslije svih ovih godina, tvrdim da jedini motiv rada na brodovima su pare + dobar osjećaj u organizacionom smislu (znaš šta radiš, kad radiš, kad si slobodan, lijep enterijer, upoznaješ nove ljude, mijenjaš nekoliko zemalja u toku dana). Ono što je loše, a to ne vidiš:
- 24 sata vezan za radno mjesto (dostupan si stalno)
- u kontejneru si najmanje 20 sati dnevno
- jedna noga ti je u grobu
- strašan stres

[CEO]

Nisi jedini koji se nije snasao ... i ja sam imao problema.

Sada, u retrospektivi, lakse je vidjeti kako smo mogli smisljati cime se baviti dok smo na cik-pauzi tupim pogledom blejali u valove.

Imali smo novac, vise nego dovoljno vremena pripremiti detaljan plan, stekli smo radne navike i pozeljeli nikad vise raditi za drugoga.

To je moralo biti dovoljno za novi pocetak.

[Nera]

Nije lako u zivotu sve bas tako lako isplanirati. Evo, ja sam 2 godine na kopnu, od kojih sam doma provela 3 mjeseca. Zivim u jednoj trecoj zemlji, placa mi je bolja nego na brodu, ali ne mogu puno ustedjeti jer su i troskovi veliki. Kad stavim sve na vagu ne ostaje mi se ovdje zauvijek.
Prvo, fali mi socijalni zivot koji bih imala u Hr ili nekoj drugoj zemlji blizih nam drustvenih vrijednosti. Drugo, da se vratim u Hr tesko bih nasla ikakav posao jer sam s vremenom izgubila kontakte, a znamo svi kakvo je stanje trenutno.
Vuce me uzasno zivot na brodu, ali jedan dio mene misli da bi ponovni odlazak bio korak natrag u zivotu i da je vrijeme da se negdje "smirim".

Na vani zvuci super, sto se posla tice, ali to zaista nije sve u zivotu.

[emeritus]

@CEO,

Da, buljenje u valove ima svojih draži (inspiracija). Kad sam radio na brodu, imao sam osjećaj da su mi čula izoštrenija, a misaoni procesi puno brži, kvalitetniji i mudriji.

Meni je san bio da kupim neku malu kamenu kuću negdje na moru (Grčka, Hrvatska, Crna Gora), mali ribarski brodić(čamac), vino, riba, pršut, a onda sam stavio na papir i skontao da bi mi petnaest godina trebalo samo da zaradim pare za kupovinu kuće, i tad sam odlučio da studiram.

@Nera
Neke stvari u životu jednostavno nadrasteš, i potpuno se slažem sa ovim što si napisala povratak je korak unazad. To sam skužio prošle godine, išao sam turistički u Italiju, pa sam prošao kroz Bari, mogu ti reći sad kad pogledam uslove u kojima rade ljudi na brodovima, to je zaista ispod svakog ljudskog dostojanstva. Vjerujem da taj osjećaj što te "vuče nazad" je samo jedna uspomena na lijepe trenutke mladosti, koja će nestati kad se "smiriš".

Bogu hvala kad imaš posao, kakav je takav, bitno je da radiš i da sredina u kojoj radiš je zdrava, zamisli kako bi se osjećala da si kući, i kad ujutro ustaneš kosti bole od nepravde, besparice, neizvjesne budućnosti jer u ovim balkanskim zemljama pošten čovjek nema šta da traži, definitvno. Sve se zasniva na vezama, vezicima, lažnom patriotizmu i dobrom uhljebljenju.

A što se tiče "smirivanja", e to će ti doći samo po sebi, kad bude vrijeme. Vjeruj mi.