Cao svima.
Pratim vec neko vrijeme ovaj forum I stvarno je fenomenalan. Sefe, svaka cast.
Pa da pocnem…
Moja avantura zvana kruzer je pocela jos davne 2004 godine kada sam odlucila da pokusam da odem…
Iza mene je bilo jedno ne tako sjajno razdoblje koje je donekle i uticalo na moju odluku, ali da ne zalazim sada u detalje…
Uglavnom, tada sam sredila brevete, matrikulu itd. i aplicirala, medjutim, cekanje se oduzilo, a moj pocetnicki entuzijazam se `skratio`, te ja upisem drugi fakultet i zavrsim ga.
Upisem i master, ali posla i dalje nigdje… I na proljece 2011 god. mi prijatelj kaze da je voljan da mi pomogne da se ukrcam i ja pristanem.
Nakon sto sam proslijedila svoja dokumenta, rekli su mi da obzirom na obrazovanje (zavrsila sam hotelski menadzment) i aktivno znanje tri svjetska jezika, u obzir dolazi pozicija recepcionera ili hostese i da ocekujem ukrcaj u junu. Iskreno, bila sam presrecna… Da bih umjesto datuma ukrcaja dobila odgovor da te pozicije vise nisu u opticaju i da je bolje da u medjuvremenu potrazim neki posao.
I tako je i bilo…
Ja sam se nedugo poslije toga zaposlila u jednom luksuznom malom hotelu .. Kad nakon nekoliko mjeseci stize poziv iz agencije… Mogu da se ukrcam za sedam dana, ali na poziciju sobarice..
Dali su mi deset minuta da razmislim, ako prihvatim mogu da vrijedno radim, napredujem… vec dobro poznata prica…a ako ne prihvatim, vise me nikada nece pozvati…
I ja tako provedoh tih deset minuta razmisljajuci …
Rezultat: za sedam dana sam dala otkaz u hotelu, sredila svu potrebnu dokumentaciju, spakovala se i kad sam se u Barseloni nasla ispred one limene grdosije, jedina misao koja mi je prosla kroz glavu je bila ` Sto ti je ovo trebalo u zivotu ?'
Ali, ni jednog jedinog trenutka nisam zazalila… Bilo je tesko, pretesko. Milion puta sam htjela da odustanem, ali sam izdrzala…i ponosna sam na sebe.
Onih famoznih `deset minuta` mi je promijenilo zivot.
Nisam ni bila svjesna granica svoje izdrzljivosti, strpljenja i toleracije dok nisam dozivjela brod.
I istina je kada kazu da je najvaznije biti psihicki jak, mnogo vazije nego fizicki.
Bitno je, naravno, jer ako nisi zdrav ne mozes da radis i ides kuci, ali isto tako, ono sto ide iz glave je ono sto vodi ka uspjesnom zavrsetku ugovora.
Ja sam vec evo godinu dana kuci, prvenstveno zbog nekih privatnih stvari, ali namjeravam da se vratim…na neku drugu poziciju.
Ukoliko uspijem da promijenim department na MSC-u (Italijani su poprilicno lijeni kada treba da odgovore na neka pitanja), a ako ne, ceka me uskoro finalni intervju za Starboard, pa kako bude.
Uglavnom, ne odustajem i znam da cu se kad-tad vratiti.
I savjet za sve one koji zele da odu…samo naprijed.
Brod treba dozivjeti…i prezivjeti, ali vrijedi.
I ne dozvolite nikom da vas gazi, postujte svakog onoliko koliko on postuje vas, smijte se sto vise i hvatajte `krivine` na poslu kad god imate priliku.
