Poglavlje III: Put u Nepoznato!I tako dok sam pakovao stvari, i krizao sa liste
(pametan pise, budala pamti kazu kod nas u Bosni) da vidim jesam li sta zaboravio, ta panika zbog odlaska u nepoznato je bila sve prisutnija.
Vise od samog dolaska na brod me je iskreno plasio i sam taj put. Nisam znao sta da ocekujem.
Da ne mislite evo zaostalog Bošnje, nije dalje od Kaknja u zivotu mak'o pa se usro zbog puta u Englesku, ne, ja sam za svoje godine do tad proputovao poprilicno, dosta puta sam letio i avionom, pa mi to nije bilo problem, ali sam taj odlazak u nepoznato, sa torbom i fasciklom punom papira, da ne znam ni gdje ni ko ni sta me tamo ceka, mi je poprilicno nabijao pritisak.
Vjerujte da sam mogao tu zadnju noc pred polazak da nekako sve to razje*em, otkazem i pravim se da se nikad nije ni desilo, vrlo vjerovatno bi u tim trenutcima slabosti to i uradio.
Ali sta je - tu je, kako kazu kod nas u Bosni,
"Poslije je*anja nema kajanja" I tako je svanuo i taj dan 18.09. nazvao bih ga dan D, ali to sam ime odredio vec za dan intervjua xD tako da cu ovaj nazvati dan P - Pocetak.
Ustao sam ujutro u 5:30, napravio sebi jaku bosansku kafu
(a inace pijem ness 3 u 1) i ponavljao u sebi, to je to, na to se svodilo zadnjih 8-9 mjeseci peglanja, deveranja, iscekivanja, misli pozitivno. Istusirao sam se, obrijao, i lagano krenuo na aerodrom.
Poslije check in-a sam sjedio nekih sat vremena sa starcima i bratom na aerodromu, i taj dio mi je nekako najteze pao. Koliko god im je svima bilo drago sto idem, jer sam to cekao vec dugo i nadao se tome, ipak nisam nikad bio odvojen od njih toliko dugo, a ni oni kao ni ja nisu znali sta me tamo ceka.
Rastao sam se s njima nakon sto sam ubjedio mamu da cu se javiti i cim stignem u London, i cim se ukrcam na brod da znaju da je sve ok.
Da ne muhabetim sad previse o samom putu, stigao sam u London, bilo je oko 14:00h popodne. Jedva sam cekao da prodjem Customs/Imigration sa svim onim indijcima na salterima i da doslovno otrcim napolje da zapalim cigaru nakon 6-7 sati. Dok sam pusio, lagano sam pogledao taj file vezan za hotele i shuttle prevoz do istih, nekako se snasao i upao u shuttle za Hollyday Inn M4-J4.
Stigao sam u hotel, tamo je bilo kao u mravinjaku, hiljade pilota, prelijepih stjuardesa, ali i normalnih ljudi su hodali gore dole po glavnom holu.
Dovukao sam se do recepcije, pokazao svoj LoE, i cekao da vidim sta dalje.
Decko koji radi na recepciji mi je rekao
"Sorry, looks like we have small issue, your name is not on the list, that must be mistake of your company" Pomislio sam
"Pa naravno, ne moRe sve ici kako treba da ga j****" i pitao ga:
"OK, but I'm here, what now" Rekao je kako ce kontaktirati kompaniju i kako to inace ne bi bio nikakav problem da imaju praznih soba, ali nazalost za danas su prepunjeni.
Opet pomislih:
"Pa naravno, ne da se usranom do potoka!" Zamolio me da sacekam 10tak minuta dok kontaktira kompaniju i vidi da mi srede prevoz do nekog drugog hotela.
Dok sam cekao negdje u cosku sam primjetio meksikanca srednjih godina koji je izgledao poprilicno izgubljen... Skoro kao ja. Prisao sam mu, upoznao se i saznao da se zove Jose, da se i on sutra ukrcava na Constellation kao 1st cook. Dok sam mu pricao sta se meni izdesavalo on mi je rekao da je on sam u dvokrevetnoj sobi i da slobodno vidim da li me mogu smjestiti kod njega. Pomislih u sebi:
"Fuck Yeah!".
Prisao sam ponovo na recepciju i objasnio decku situaciju, a on je bio sretniji od mene, jer ga je cekalo jos 100 ljudi da za njih obavi razne stvari.
Dao mi je karticu - kljuc kao i kupun za veceru i zazelio mi lijep boravak.
Nakon sto sam ostavio stvari, odmorio se, istusirao, javio kuci da sam stigao u London (gdje ces to zaboraviti) sišao sam u lobby da se nadjem sa Jose-om da popijemo pivo.
Sjeli smo u pub, popili nekoliko Guinessa, pogledali utakmicu lige prvaka, razmjenili zivotne price i otisli na veceru.
Dok smo tako sjedili negdje tamo sam cuo nas jezik, obradovao sam se kao malo dijete. Prisao sam im, i upoznao Peru - Waitera koji se ukrcava kad i ja i ima 3-4 ugovora iza sebe, njegovu zenu iz Rumunije, i neku djevojku, isto iz Srbije, al' da me ubijete ne mogu joj se sjetiti imena, jer sam je poslije toga jako slabo vidjao na brodu.
Tu sam ih malo peglao, oni su mi onako pomogli koliko su mogli sa nekim pricama tipa
"Ma ne brini se brate, brzo ces se snaci" i tako to, ma da meni je najvise laknulo sto sam upoznao nekog naseg, odjednom se vise nisam osjecao kao da sam potpuno sam u nekoj nedođiji.
Cudan je taj nas mentalitet, jer tog sam covjeka odmah nakon busa prestao vidjati i nista mi konkretno nije pomogao, ali jednostavno je bio "Naš" i to mi je cinilo neko posebno zadovoljstvo!
Ujutro smo busem stigli na kruz terminal u Southamptonu, i prvi put sam vidio Constellation. Zin'o sam onako bosanski, kao peš diveći se toj spodobi i pomislio
"Eh paša moj evo ti kuce narednih po' godine" Kako ste do sad mogli skontati da kod mene nista ne moze proci glatko, tako se i sam ukrcaj oduzio koliko god je mogao, jer kako su nam rekli imaju neku inspekciju ili drill ili sta ja znam koji k*** vec.
Tako smo na terminalu ostali nekih 4-5 sati, dok smo predali sve papire, i tu sam upoznao Rubinka - Waitera iz Makedonije, koji mi je poslije dosta pomogao u mojih prvih par dana. Tako se mi guramo kroz gangway, ja de drzim Rubinka i ostalih u ekipi, i dok ulazimo na brod, gledajuci sve oko sebe primjetim plavu zensku sa TRI I PO STRAJPA, i odmas se sjetim da je to HR Manager koju sam vidio na trening videu za Solstice klasu.
Dok ulazimo nesto se nasi sprdaju naravno, a ona zagalami na tecnom srpskom:
"Pa šta je je*emu majku, niste jos ni usli na brod a vec za*****avate" 
Bio sam prilicno siguran da se ona zove Ella i nije mi ni na kraj pameti bilo da je djevojka iz Novog Sada!
Eh tek tu mi je laknulo jer sam skontao da jos nisam ni usao na brod, a vec sam upoznao dosta "Naših" ljudi i da ih sigurno ima jos.
Naravno nadao sam se da ce mi prisustvo "Naših" ljudi uveliko olakšati te PRVE DANE NA BRODU!Uskoro poglavlje IV: Prvi dani na brodu
