Naša regija ne odskače od normi.
Urbani tip ljudi nema problema sa gay populacijom na brodu, ali se znalo desiti da na tu pojavu vrlo neprilagođeno reagiraju ljudi koji su porijeklom iz manjih sredina sa slabo razvijenim ophođenjem u društvu.
Brodske kompanije su vrlo osjetljive na mogućnost sudskih tužbi usljed sexualne, religijske, rasne i druge netrpeljivosti, i zato se maksimalno ograđuju od optuženih pojedinaca udijeljujući im otkaz u rekordnom roku. Dovoljan je jedan nespretan komentar da se dobije otkaz.
Tko se ne boji različitosti, vrlo brzo će ustanoviti da je suživot sa 30-ak nacionalnosti na brodu jedna od najvećih blagodati posla.
Iako su brodovi ogromni, i u najčešćem slučaju primaju više od 1000 crew membera, vrlo je malo mjesta na koja možete/smijete otići.
Poslije višemjesečnog boravka na plovećoj tvrđavi, mnogi će vam naučiti ime, iz jednostavnog razloga što svi radnici nose nametag (pločicu) sa imenom i zemljom porijekla.
Dok se vozite vrlo skučenim liftom, tkogod vas ne zna, pogledat će u nametag i pozdraviti.
U slučaju da imate neobično ime, koje još sadrži slovo “j”, višestruki pokušaji izgovaranja imena od strane Filipinaca su zagarantirani.
Marica je Marika, Bojan je Bodžan, Mirjana je Mirdžana. Jasno, dobro prolaze oni sa internacionalnim imenima poput Igor, Mario, Robert …
Jedan od razloga činjenici da je na brodu vrlo lako sklapati prijateljstva i dužiti se, u tome što svi kandidati za posao prođu rigorozan proces selekcije, u kojem regrureri najviše pažnje poklanjaju na tome kakav kandidat ima “personality”. Ako ih i sve drugo prevari, ovo neće.
Unatoč golemom stresu zbog intenzivnog posla, verbalni sukobi su rijetkost, a fizički sukobi između radnika prava senzacija. Možda 1 u 2 godine.
Svatko je svjestan koliko je uložio u posao i neće lako riskirati otkaz. To posebno važi sa radnike iz najugroženijih ekonomija poput Filipina i Indije.
[fbcomments]
Samo nesto o nacionalnostima….
Putovala sam na Carnival cruise davne 2009. Nas sto su posluzivali Srbin i Hrvat….. nisam se, mogla opustiti. Pokusavala sam sto manje pricati, cak vise na engleskom….. gledajuci njih dvojicu kako se sale, smiju, pricaju istim jezikom…. nestvarno za mene jer u mojoj glavi su ostala sjecanja na dva zavadjena naroda kaja nisu mogla ni zivjeti jedan pored drugoga, a njih dvojica kao da su dosli sa Marsa….. kao da se ne sjecaju 90tih.
Da li se ljudi kada se odvoje od kopna i nadju u bespucu morske pucine okrecu jedni drugima kao ista bica ne pitajuci se ko je koje nacionalnosti, zele sigurnost istih species …. čudnovato i posebno putovanje koje cu uvjek pamtiti.
Od rata je proslo 30 godina, ta deca verovatno nisu bila ni rodjena jos .. A ako su stariji, nisu bili zahvaceni ratom.