Amerikanci ne žele raditi na kruzerima

Objavljeno: Ponedjeljak, January 2, 2017
Joe Guzzardi | greenevillesun.com

Putovanja kruzerima i dalje dobivaju na popularnosti a izgradnja novih kruzera jedva drži korak sa potražnjom za rezervacijom.

Globalna industrija krstarenja je ostvarila prihode od 37,1 milijarde $ u 2014, a predviđa se da će dostići gotovo 50 milijardi $ do kraja 2018. godine, kada će broj prevezenih putnika premašiti 25 milijuna.

Ogromna potražnja za krstarenjima znači puno novih radnih mjesta kao što su konobari, kuhari, barmeni, domaćice i recepcionari. Ali ti poslovi neće ići američkim radnicima.

Rad na brodu može se činiti kao posao iz snova – mislim na “Love Boat” – ali dugo radno vrijeme i ponuda bešćutno niske plaće znači da kompanije u ovoj grani industrije ovise o internacionalnim zaposlenicima, a pogotovo o Filipincima.

Kompanija Royal Caribbean nedavno je najavila da će zaposliti 30.000 Filipinaca tijekom sljedećih pet godina.
Filipinci imaju svega nekoliko zakonskih prava.
Temeljem sporazuma o arbitraži, dužni su se vratiti u Manilu da bi uopće mogli podnijeti tužbu protiv svojih poslodavaca, i zato su laka meta za eksploataciju.

Pošto što sam se vratio sa mog prvog ikad (i zadnjeg) krstarenja, imao sam priliku svjedočiti o uvjetima rada na kruzerima izbliza. Odmah sam primijetio da ni jedan amerikanac nije radio na brodu, iako, za nedavno diplomiranog ili studenta koji želi uzeti godinu ili dvije slobodno, posao na kruzeru bi bio savršen – pod pretpostavkom da uvjeti rada nisu u rangu sa robovskim.
Kao što mi je jedan radnik na kruzeru rekao: “Ako ste vi budni, ja radim.”

Paul Chapman, baptistički svećenik koji je osnovao Centar za prava pomoraca u 1981., naziva tipičan putnički brod “robijom na moru,” i kaže da je kruzer “maquiladora na vodi” te tvrdi da ako je vlasnik broda želio povećati profit na štetu ljudi, ovo je bio najlakši način.”

Škola novinarstva države Kolumbije u suradnji sa Univision Noticias sačinili su četveromjesečno istražno izvješće pod nazivom “Odmori u ničijim morima.”
Među ostalim su otkrili da induustrija vrijedna milijarde dolara poslovno djeluje u skladu sa zakonima poreznih utočišta u inozemstvu, gdje su brodovi službeno registrirani, što ovu indutriju čini jednom od najmanje reguliranom u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako industrija koristi infrastrukturu američkih luka, sredstva američke mornarice, obalne straže, domovinske sigurnosti, carinsku i graničnu zaštitu, javno zdravstvo, Centar za kontrolu i zaštitu od bolesti i još 20 američkih agencija besplatno, ova industrija gotovo da i ne plaća porez u Americi.

Nadalje, u poglavlju pod naslovom “Robija na otvorenom moru”, novinari pišu da zaposlenici kruzera često rade više od 70 sati tjedno, uz malo odmora i bez plaćenih godišnjih odmora.
A što se tiče hrane kojom su posluženi, jedan zaposlenik ju uspoređuje s prehranom u školskoj kantini.

Baš kao i svaki drugi veliki posao, industrija krstarenja provodi snažno lobiranje u Kongresu da bi svoju dobru stvar (za njih) održala takvom kakva jeste.
Od 1997. do 2014, Cruise Line International Organization i individualni zastupnici potrošili su više od 52 milijuna $ na lobiranje u Kongresu.

Razumijevanje vala potražnje za krstarenjima nije teško.
Primamljivi televizijski oglasi prikazuju ispunjavanje svakog hira putnika dok se šeću oko bazena, ručaju u otmjenim restoranima ili se vrte na plesnom podiju.
No, skrivena eksploatacijska priroda industrije je ružna. Kada bi nudili razumnu plaću i pristojne uvjete rada, Amerikanci bi htjeli raditi na kruzerima. No, na Kongresu je da djeluju u najboljem interesu putnika i radnika, a to je nešto za čega do danas još nisu pokazali zanimanje.

Comments

comments

2 thoughts on “Amerikanci ne žele raditi na kruzerima

  1. Svaka cast za tekst, Da ima imalo pravde i pravnoga zakona u zemljama bivse jugoslavije agencije poput Employment Power i Kouzon ne bi smiele raditi a vlasnici tih agencija bi trebali na dugogodisnju robiju zbog razni prevara i ucjena koje rade ljudima to su naj veci naj moderniji skriveni mafijasi.

  2. Ne znam, moja iskustva su drugačija. Radi se mnogo, to stoji, ali u turizmu u CG radiš i više, a za 4 puta veću platu i nemaš nikakvih troškova, a svašta nešto vidiš i naučiš – ako ništa drugo upoznaš 100 nacija. 7 godina radim na kruzerima i meni je odlično. A Amerikanci ce radije živjeti od kupona za hranu i socijalne pomoći, nego raditi na kruzeru – to je bolesna istina…

    A sto se tice Employment Power agencije – mene su oni poslali na brod. Ništa me nijesu slagali. Drugo je to što ljudi žele od jednog ugovora da sagrade kuću (mogli bi da su sa Filipina) jer se za to mora i ponuditi. Radila sam kao konj u hotelu u CG kod menadžerke koja je bila teror, bez ikakve struke i bez znanja jezika.. ma užas. A na brodu je sve mašinerija za koju ili jesi, ili nijesi.
    A ako je meni kao ženskom ok…?

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *